Livigno

Iako je Livigno dosta udaljen od granica Hrvatske, izgleda da ga je dobar glas odveo u kategoriju posjećenijih destinacija, unatoč udaljenosti od cca 700 km od najbližih hrvatskih gradova. Na prvi pogled Livigno podsjeća na austrijski Obertauern, no ipak se vidi da je ovaj grad, u bescarinskoj zoni u blizini talijansko-švicarske granice, nešto starije povijesti. Livigno je smješten u izduženoj kotlini na 1800 m nadmorske visine, a najviša žičara se penje do 2800 m (Carosello).

Do Livigna se može doći na nekoliko načina, no u zimskom režimu prometa kada je dosta okolnih prijevoja zatvoreno, najčešće će to biti put kroz tunel iz Švicarske, do kojeg se dolazi preko Bolzana i Merana (Trst - Venezia (5,70 Eur) - Verona (izlaz Verona nord; treba pratiti putokaz za Brennero jer nema jasno naznačene table niti za Bolzano niti za Trento!) - Bolzano (izlaz Bolzano sud; 14,10 Eur) - Merano - (pratiti putokaze za Rechenpass) - Sluderno - (skretanje putokaz: Glurns/ Glorenza/ Taufers/ Tubre; u ovom mjestu se prvi put javlja putokaz za Livigno) - Pass del Fuorn - Tunel Munt La Schera (10 Eur) - Livigno). Cesta kroz Švicarsku je često neočišćena, spora i puna serpentina, ali je krajolik prekrasan. Povratak preporučamo istim putem uz kritično odvajanje cesta u Bolzanu - tu treba pratiti znakove za austostradu A22, nikako za Trento, jer će vas to odvesti na lokalne ceste.

Ukoliko na putu prema Livignu ne skrenete u Veronu na A22, vrlo vjerojatno ćete završiti na ruti preko Darfa, Edola i Aprica Passa, nakon Brescie, već vrlo blizu Milanu. Ova alternativa, iako prekrasne scenografije, vrlo je naporna i traje beskonačno dugo jer morate savladati dva visoka prijevoja (Aprica Pass sa vrlo uskom cestom i serpentinama, pa preko Bormia kroz Passo di Foscagno, koji se nalazi na 2211 m n/v). Oba prijevoja znaju biti opasna ukoliko je unatrag nekoliko dana snježilo. Tunel kroz Švicarsku je možda najbolje rješenje, ali će vas svaki prolazak kroz tunel stajati 10 Eur (isključivo papirnate novčanice, kovanice primaju samo u obliku švicarskih Franaka). Dakle, krećete li iz Rijeke trebat će vam otprilike 7 sati, a iz Zagreba negdje oko 9 sati. Cestarine će vas kroz Italiju i Švicarsku ukupno stajati oko 30 Eur u jednom smjeru (siječanj 2006.) plus pripadajuće cestarine kroz Hrvatsku i Sloveniju.



Skijalište u Livignu, kojeg čini ukupno 115 km općenito širokih staza, podijeljeno je na dvije cjeline koje nažalost, međusobno nisu fizički povezane, već autobusnim linijama koje voze svakih petnaestak minuta. Bilo bi grubo reći da su ta dva skijališta poput dva različita svijeta, ali je to u suštini tvrdnja bliska istini, počevši od žica koje su na istočnoj strani skijališta gotovo sve Leitnerove, dok je zapadno brdo prepuno Doppelmayera. Također su staze puno bolje označene na istočnoj nego na zapadnoj strani, gdje bismo se usudili reći da postoje ogromne mogućnosti za napredak. Uz to i ono što postoji ima svojih nelogičnosti, jer su staze često na skijalištu označene imenima, dok se na planu staza mogu vidjeti imena pripadajućih ski liftova. Zapadno brdo (na kojem se nalazi i glavna sjedeća relativno tijesna gondola za šest osoba - Carosello 3000) je nešto blaže konfiguracije staza, većinom okarakteriziranih kao crvene, što je i realna klasifikacija. Plave staze se nalaze uglavnom u podnožju tog zapadnog brda i pokrivene su "tanjurić" vučnicama, ili služe kao svojevrsne spojnice između staza.

Istočno je brdo koje karakterizira gondola Motolino, iako nešto niže, strmije konfiguracije i tu se nalazi i više crnih staza, posebice koncentriranih na jugoistočnom dijelu skijališta. Plavih staza ovdje ima nešto manje, uglavnom ih se može naći na sjeveroistočnoj strani.

Staze su, generalno govoreći dosta duge i razvučene pa gužve često nisu velike, posebno imajući u vidu da se i nekoliko staza slijeva na jednu zajedničku žicu, što može stvoriti gužvu, posebice vikendima u visokoj sezoni.



Crne su staze uglavnom vrlo lijepe, strme, ali vozljive. Freeridea može biti napretek, naravno, ukoliko ima dovoljno snijega, jer je većina skijališta ogoljela, bez većih klisura ili kritičnih mjesta poput pukotina u glečerima (barem kad govorimo o dijelu neposredno oko skijališta). Podloga je tvrđa spuštate li se prema podnožju gdje ima i više umjetnog snijega pa se može pretvoriti u dosta ledenu i nepopularnu za snowboardere ili skijaše sa manje oštrim ili potrošenim rubnicima. Većina staza je crvene klasifikacije što je i potpuno realno, uglavnom zanimljivih konfiguracija, no niti jedna od tih staza nije prestrma i čak će ih i početnici moći savladati.

Žičara ima različitih, od standardnih Doppelmayerovih, novijih šesterosjeda sa pokretnim trakama i natkrivalima, pa do prastarih sporih relikvija koje se u obliku dvosjeda mogu naći na istočnom brdu (Motolinu brdu) sve zajedno sa ukupnim kapacitetom 47.060 ljudi na sat, no dosta toga otpada na tanjurić liftove. Posebno zamjeramo nepovezanost pojedinih liftova na istom brdu što rezultira činjenicom da se spajanjem određenih žica možete odskijati u jednom smjeru, ali se ne možete po istom principu vratiti natrag (pogotovo krajnje rubne žice), pa vam preostaje jedino ski bus ili ski taxi. Savjetujemo da dobro proučite plan vožnje tri postojeće autobusne linije (žuta, plava i crvena) kako se ne biste bez veze vozili kroz cijelo mjesto. Pritom se nemojte previše pouzdati u redove vožnje jer često kasne. Ski busevi voze do 21 sat, a nakon toga možete koristiti taxi koji može voziti maksimalno osam, a minimalno šest osoba, a takva će vas vožnja stajati 1,5-2 Eur po osobi.



Pristup na žice reguliran je proximity chip ski passom za kojeg ćete, prema već uobičajenoj proceduri, platiti 5 Eur pologa prilikom kupnje, a dobiti povrat putem automata u posebnim uredima Ski pass Livigno, ili na blagajnama uz žice. Postoji mogućnost kupnje ski passa samo za Livigno ili nešto skupljeg passa za Altu Valtellinu koja uključuje i pristup na žice u Bormiu. Između Bormia i Livigna postoji redovita autobusna linija, čiji vozni red isto nije baš od neke pomoći. Ukoliko se prema Bormiu odlučite krenuti automobilom, koristit ćete Passo di Foscagno i trebat će vam oko 45 minuta (35 km), a cestarina nema. Cesta je dobro označena i vrlo teško se može promašiti.

Još jedno važno skijalište kojeg preporučamo posjetiti nalazite li se u Livignu je St. Moritz, udaljen 66 km, za koje će vam ovisno o uvjetima trebati 1-1,5h, uz obaveznu naplatu tunela od 10 Eur (jedan smjer). Cestom ćete ići preko Zerneza i onda jednostavno pratiti znakove za St. Moritz. Cijena u St. Moritzu se uz posjedovanje šestodnevnog ski passa iz Livigna može kupiti uz popust, pa ćete tako za jednodnevni ski pass u St. Moritzu morati izdvojiti 19 Eur.

Snijeg u Livignu u pravilu nije problem, ali statistički ispada da u nekoliko posljednjih godina glavne oborine zahvaćaju Livigno krajem siječnja i u veljači. Gotovo sve staze su zasnježene, pa u nedostatku snijega možete uživati u velikom postotku skijališta. S obzirom da posnježeni nisu samo vrhovi, ispada da su u stvari vrhovi kritični i to su prva mjesta na kojima ozbiljno proviruje kamenje kojeg, budite upozoreni, zna biti dovoljno nema li mnogo snijega. Pogotovo se kamenja zna naći na crnim stazama pri vrhu gdje ima više rubljenja, zahvaljujući strmim konfiguracijama staza. Može se reći da su crne staze također realno klasificirane. Na istočnom brdu nalazi se i solidno uređen park sa nejkoliko kockera i railova te half pipe, a gužve, koliko smo uspjeli vidjeti, uopće nema.

U samom mjestu restorana ima ogroman broj, no svima je zajednička relativno visoka cijena, pa ćete pizzu platiti od 7-10 Eur, dok ćete za neki a la carte obrok platiti 11-20 Eur. No, bez obzira na cijenu, moramo reći kako hrana nije bila previše ukusna niti u jednom od nasumice odabranih restorana. Što se tiče prehrambenih namirnica u trgovinama, cijene su vrlo slične kao i u Hrvatskoj, ali budući da nema velikih supermarketa već su svi obiteljskog tipa, ponuda se ne može nazvati velikom ili raznolikom. Što se tiče restorana na samom skijalištu, možemo reći da ih ima znatno manje nego što smo to navikli sretati po Austriji uspjeli smo nabrojati 7 restorana na samom skijalištu, no u podnožjima ih ima još nešto više pa se ukupna brojka može popeti na 10-ak. Gastronomska ponuda je u njima skromnija, ali dovoljna da ne ostanete gladni ili žedni. U tim restoranima od kojih nam se nekako najviše dopala Costaccia, često ćete moći čuti zvuke češkog popa, ili Harisa Džinovića. Ono što nas je najviše začudilo, jest činjenica da neki restorani nisu ucrtani u zadnji važeći plan staza, pa smo se znali iznenaditi postojanjem istih.

Što se tiče organizacije samog mjesta, mora se reći da se ne može pohvaliti nekom organiziranošću, rijetki su turistički službenici koji dobro govore ijedan jezik osim talijanskog, često se mogu dobiti nepotpune ili netočne informacije, radno vrijeme je ovdje također fleksibilan pojam, otvaranja ureda ili trgovina u jutarnjim satima često kasne. Parkinga po mjestu i uz staze ima dovoljno, no onaj veći u samom centru mjesta se naplaćuje. Ljubitelji noćnih provoda se mogu zabavljati u apres ski barovima ili po lokalnim pubovima koji rade uglavnom do 2 sata ujutro. Od disko klubova uspjeli smo pronaći samo jedan, no nije baš prepun unatoč svojoj specifičnoj ponudi za koju ostavljamo čitateljima mogućnost da je sami otkriju, ukoliko su voljni platiti čak 16 Eur za ulaznicu. Disko klub se zove Kokodi, a muškom dijelu čitateljstva preporučamo posjet četvrtkom, ženskom dijelu čitateljstva petkom. Ostalo vam prepuštamo da otkrijete sami. Iako se ne može reći da je noćni život loš, nikako se ne bi mogao usporediti sa renomiranijim francuskim skijalištima.



Osim skijanja ovdje se možete klizati, baviti skijaškim trčanjem na nekoliko jako dugačkih pruga, skijati offpiste sa vodičem, voziti se biciklom po snijegu, voziti karting po zaleđenom jezeru Lago di Livigno, dakle mogućnosti ima mnogo. Jedna od veoma korisnih informacija je da Livigno ima i svoju traumatološku ambulantu, u slučaju nekih nezgoda ne morate voziti kilometrima samo zbog pregleda.

Livigno je duty free zona (postupak od prije 200 godina kako bi se privuklo stanovništvo, pa nakon toga i turisti), pa će za neke i šoping biti isplativ. Posebno se isplati kupovati alkoholna pića, čokolade i cigarete. Iako postoje propisi o količinama pojedinih namirnica koje se mogu iznijeti iz Livigna, kontrole na izlazu ipak nisu baš toliko rigorozne. U času pisanja ove recenzije, čisto za ilustraciju, boca od 1 l Jack Danielsa stoji 10-11 Eur, Milka 0,6 Eur, parfemi su oko 100-150 kn jeftinije nego u Hrvatskoj i sl.... Ostale stvari, poput sportske opreme, odjeće i sl., cijena su sličnih kao u, recimo, Sloveniji, i to dok u ožujku ne krenu rasprodaje. Sve te informacije, kao i informacije o vremenskim uvjetima na stazama možete pratiti na posebnom TV kanalu kojeg Livigno emitira 24 h na dan. Posebne informacije o rasprodajama možete čak vidjeti i na posebnim LCD ekranima u lokalnim autobusima. Posebno vrijedi napomenuti da je cijena benzina i dizela (oko 0,7 Eur) gotovo dvostruko niža nego u ostatku Italije.

Ukupni je dojam da je skijalište, iako organizacijski nije na razini boljih austrijskih skijališta, duhom mjesta i nevjerojatnim šarmom ljudi može probuditi vašu naklonost, pogotovo što su ljudi, iako slabo znaju strane jezike, većinom vrlo prijateljski nastrojeni, nasmiješeni i ako ništa drugo sve će vam pokušati objasniti tipičnim korištenjem svih dostupnih ekstremiteta. Jako lijepo skijalište, koje vrijedi puta, posebno uzmemo li u obzir da osim u Livignu, u okolici imate što za vidjeti, ne samo iz perspektive strastvenog ljubitelja snijega, već uživati i u prekrasnoj scenografiji i ostalim ponuđenim aktivnostima.