Pregled skijaških žičara

Iako se na skijalištu učestalo susrećemo s njima, rijetko tko može precizno odrediti vrste i tipove skijaških žičara. Kako se tehnologija razvija, sve je više posebnih izvedenica kojima konstruktori savladavaju dosad nezamislive prirodne prepreke. Naravno da kompletan pregled ove vrste transporta iziskuje prostor puni veći od onog namijenjenog ovom članku. Ipak, pokušajmo ukratko opisati glavne tipove ski liftova...

Najjednostavniji tip ski lifta je skijaški tepih (desno). Gumena traka, slična onoj za trčanje u fitness centrima, rotira oko valjaka u razini tla i prenosi skijaše i boardere na malim udaljenostima i visinskim razlikama. Zbog svoje brzine (čitaj: sporosti) primjerena je dječjim vrtićima na snijegu gdje je katkad i natkrivena tendom, sve kako bi mališani ostali zaštićeni od padalina i vjetra.

Baby lift (dolje) je već napredniji ski lift, namijenjen prvenstveno ski školama. Predstavlja ga čelična sajla ili uže koje rotira oko dvaju horizontalnih kolotura na visini od cca 1,2 m od tla. Na uže su obično pričvršćene ručice koje vještiji početnici mogu postaviti iza leđa te si tako olakšati put do vrha. I ovaj tip žičare prevaljuje relativno male udaljenosti i visinske razlike.

Tanjurići (lijevo), sidra (T-šipke) ili, većinom napuštene, udice (J-šipke) spadaju u redovan izvor frustracija svih početnika na skijama ili boardu. Neugodan trzaj pri ukrcavanju, koordinacija skija i štapova sa suputnikom na sidru, silazak s "žice"..., sve to često uzrokuje padove. U osnovi, kod ovih liftova čelična sajla rotira oko dvaju horizontalnih kolotura na visini od cca 3-4 m od tla. Sa sajle su spuštene šipke koje završavaju u obliku tanjurića ili slova J (nose jednog skijaša) ili slova T (nose dvoje skijaša). Pogrešna je odluka sjesti na sidro ili udicu; na njih se treba samo osloniti stražnjicom i održavati ravnotežu. Malo koncentracije potrebno je i kod tanjurića koji se stavljaju između nogu. Tanjuriće, udice i sidra najčešće se može vidjeti na spojnicama "ozbiljnih" žičara ili na ledenjacima gdje njihova jednostavna konstrukcija omogućava lagano postavljanje i održavanje. Zbog stupova postavljenih na trasi žičare koji održavaju visinu sajle mogu se savladavati i veće udaljenosti.

Sjedežnice (desno) su trenutačno najrašireniji i mnogima najomiljeniji način transporta na skijalištu. Princip je poznat: čelična sajla na udaljenosti od 10-ak metara od tla nosi sjedalice koje mogu primiti od jednog (starije izvedbe) do čak 8 skijaša. Masivni nosivi stupovi na trasi žičare osiguravaju savladavanje znatnijih udaljenosti i visinskih razlika. Komoditet putnicima omogućavaju podstavljene i, ponekad, grijane sjedalice, plastične kupole koje štite od vjetra i padalina te pomični tepisi koji ubrzavaju ukrcavanje na polaznim stanicama. Moderne su sjedežnice većinom automatskog tipa što znači da na terminalima prelaze na sporedni, sporiji pogon kako bi se skijaši lakše ukrcali nakon čega se opet priključuju na glavnu, brzu sajlu (do 6 m/s). Kapaciteti takvih sjedežnica danas prelaze 4,000 osoba na sat što je još jedan razlog zašto su omiljene i kod koncesionara žičara. Mnogi ih preferiraju i zbog toga što nije potrebno skidati skije s nogu.

Takvu prednost nemaju kabinske žičare (lijevo), no zato se iskupljuju nekim drugim značajkama. U prvom redu to je potpuna zaštićenost od vanjskih utjecaja te mogućnost da čak i velike obitelji putuju zajedno. Kabine (često zvane i "jaja") primaju 4 do 16 osoba, a kapacitet je oko 3,600 o/h. Većina ih je na automatskom principu rada kao i moderne sjedežnice. Vezane su za samo jednu sajlu koja ima i noseću i pogonsku funkciju te se proteže preko niza nosivih stupova. Postoje i izvedenice koje "vise" o dvije ili tri sajle te su kao takve otpornije na žestoke udare vjetra. Funitel je posebna vrsta kabinske žičare koja "putuje" na dvije sajle postavljene u istu ravninu i međusobno udaljene cca 3 m. Iznimno stabilan, otporan je na zapuhe vjetra do 100 km/h te se zato njime premošćuju vjetroviti planinski grebeni.

Poput teretnih vozila u cestovnom prometu, za maksimalno teške uvjete na skijalištu koriste se gondole (desno). Kabine kapaciteta do 200 osoba savladavaju ogromne visinske razlike zbog kojih putnici radije gledaju u planinske vrhunce nego u bezdan pod nogama. Dvije su kabine obično ovješene o jednu pogonsku sajlu te jednu ili dvije noseće sajle. Pogonski motor vuče jednu kabinu prema dolini, a njezina težina istodobno povlači kontra-kabinu prema gore. Dvije se kabine mimoilaze na sredini trase. Postoji i izvedba gdje kabine nisu međusobno ovisne, tzv. funifor. Njihova je prednost što samo jedna kabina može biti u funkciji izvan vršnih opterećenja, ali se i u slučaju kvara jedne kabine može s drugom napraviti zračni most za spašavanje. Poput funitela, iznimno su otporne na udare vjetra.

Ski vlakovi (uspinjače) (dolje) također koriste skijašima i boarderima, prvenstveno kao sredstva pristupa većim skijaškim područjima. Vagoni kapaciteta 20 do 400 osoba kao i gondole rade na principu protuteže: dok se jedan spušta, drugi se diže. Pružaju najveću otpornost na udare vjetra, a gibaju se maksimalnom brzinom od 14 m/s. Česte su izvedbe u podzemnim tunelima, što nažalost može rezultirati katastrofom poput one u Kaprunu 2000. g.

Općenito se ski liftovi mogu podijeliti na površinske i zračne, ovisno o tome je li skijaš u kontaktu s tlom ili ne. Većina ih ima električni pogonski motor u donjem terminalu. Iako takve izvedbe iziskuju više energije od onih gdje su motori u gornjem terminalu, dovođenje struje do gornjih terminala bilo bi preskupo i neisplativo za skijališta. Svi liftovi posjeduju i pomoćne agregate zadužene da preuzmu pogon u slučaju kvara. Tu je još cijeli niz dodatnih sigurnosnih mjera za jedan ovakav, ipak rizičan način transporta.

A onima kojima se ne žuri i žele iskonski susret s planinom preporučamo najstariji oblik savladavanja uspona – skije na leđa i nogu pred nogu...