(8) Popova Šapka, Makedonija - I. dio

DAN 15, Popova Šapka (Makedonija) 17.01.2010.

Uh, kako "obožavam" buđenje rano ujutro. Vani je još duboki mrak, a ja u 05:15 čekam uz cestu u Brzeću. Ova ranojutarnja opcija je jedina opcija želim li u jednom danu stići do Popove Šapke u Makedoniji. Ubrzo dolazi krntija boje trule višnje Niš Ekspresa, a ja sam naravno jedini putnik. Prvo odredište – Niš. Cijena je 550 dinara, a vožnja traje točno 3 sata. Autobus je ledara tako da cijelim putem sjedim u skijaškoj jakni i s rukavicama na rukama. Ni po dolasku u Niš nije ništa bolje. I autobusni su kolodvor u Nišu "zaboravili" grijati. Čini se da neću svući skijašku jaknu i rukavice do dolaska u sobu na Popovoj Šapki. Znači, cijeli dan.

Deset minuta sam zakasnio na bus za Skopje. Sljedeći trebam čekati do 10:40, što je za oko dva i pol sata. Sjedam u jednu od kolodvorskih prčvarnica i naručujem tost i capuccino. Ni jedan ni drugi nisu Bog zna što, ali barem si kratim vrijeme čitajući uz tost i capuccino.

Do Skopja me ponovno vozi Niš Ekspres. Ovaj je začudo nešto novijeg datuma (čitaj osamdesete) i čak griju, ali zato je cijelim putem u autobusu aroma ispušnih plinova. Nikoga to previše ne zabrinjava. Bus prolazi kroz čitav niz selendara i gradova, jedan za drugim sivilo i prljavština. Polja puna smeća. Rijeke prepune plastičnih boca i vrećica. Stari autobusi i automobili. Jad i bijeda juga Srbije. Ali pogledajmo vedriju stranu – vožnja do Skopja traje oko četiri i pol sata, a cijena je samo 1045 dinara ili 84 kune.

Na granici, na kojoj se čeka ohoho kao u dobra stara vremena kada se s istoka išlo na zapad, carinik Makedonac me izvlači iz autobusa. Zanimaju ga moje skije. Odakle su, koliko stoje... Kada je shvatio da sam Hrvat, a ne Makedonac, samo je odmahnuo rukom i pustio me natrag u autobus. "Ludi Hrvat umjesto u Sloveniju ili Austriju ide skijati na naš makedonski krš.", posve sam siguran da je to pomislio.

U Skopju sam dovoljno dugo samo da nabrzaka promijenim bus. Sljedeća destinacija – Tetovo. 110 denara i 50 minuta vožnje. 1 makedonski denar vrijedi 0,12 kn. Vani polako pada mrak, a ja se još uvijek vozikam po Balkanu. Od mraka do mraka. Pomalo me hvata umor. Jedva čekam krevet.

Posljednja trasa danas je taksi od Tetova do Popove Šapke. U planinarskom domu gdje mislim spavati rekli su mi da je normalna cijena 500 denara. Taksist traži 800. Odbijam. Kažem mu da znam da se cijena kreće oko 500. Odmah spušta na 600. Pristajem. Taksist je Albanac i putem u ugodnom razgovoru s njim saznajem da je 4 godine živio u Splitu, tamo još prije rata. Kaže da bi se volio vratiti i pokušati naći posao u građevini, ali da mi Hrvati teško dajemo radne dozvole. Ne znam što da mu kažem.

Uspon od Tetova do Popove Šapke traje 45 minuta. Vani je mrak, a i magla pa ništa ne vidim. Ipak primjećujem da snijega ima jer je cesta na planini neočišćena i auto se povremeno muči na uzbrdici. Planinarski dom Smreka nalazi se skoro na samom kraju ceste na Popovoj Šapki na nadmorskoj visini od 1800 metara. Noćenje dođe 7 eura. Naravno da ne treba puno očekivati od smještaja po ovakvoj cijeni, ali i bez puno očekivanja, moje razočarenje planinarskim domom je na vrhuncu. Rupetina napravljena u potpunosti od šperploče. Prljava i hladna. Grafiti u sobi. WC i tuš imam u sklopu sobe, ali WC je čučavac, a voda iz tuša i umivaonika ide posvuda po kupatilu. Nekad sam zanemarivao ovakve stvari. Sjećam se da sam u Vijetnamu spavao u sličnoj rupi i ujutro se probudio s povećim žoharom na prsima. Ali postajem prestar za ovakva sranja. Ipak, nadam se da ću izdržati tri noći.

DAN 16, Popova Šapka (Makedonija) 18.01.2010.

Gledam kroz prozor. Vani pada umjereni snijeg. Čini se da je cijelu noć padao i napadalo ga 10-tak centimetara. Objavljeno radno vrijeme skijališta je od 09:00 do 15:30. No, u 09:00 žice još uvijek ne rade. Kažu mi da najčešće otvaraju između 09:30 i 10:00. Balkanska posla.

Malo prije 10:00 žice su napokon u pogonu. Naravno ne sve. Jednosedežnica Ceripašina koja od cca 1700 metara nadmorske visine, gdje se počinje skijalište, vozi na najviši vrh od 2510 metara danas je zatvorena. Kažu mi da je jučer i prekjučer radila, ali samo zato jer je bio vikend i bilo je dosta ljudi na skijalištu. Danas im se ne isplati zbog šačice skijaša. Istu sudbinu dijele još dvije žice. Ovo me podsjeća na Jahorinu – nema puno ljudi pa zašto onda uopće otvarati žice?! Balkanska posla.
Na starom letku kojeg sam uspio nabaviti u jednom od kafića na skijalištu kažu da skijalište Popova Šapka ima 11 žica i ukupno 20 km uređenih staza. E sad... Ne pretjerujmo braćo Makedonci! Gondola koja je nekad išla od Tetova do Popove Šapke ne radi od rata 2001. godine i vjerovatno više nikada neće proraditi. Od još jedne sedežnice pokraj Ceripašine ostali su samo hrđavi stupovi. Jedno sidro je zameteno u snijegu i kabel mu je iskočio iz ležišta – znači i ono je izvan funkcije. Trebalo bi ih onda biti osam. No, ja sam ih izbrojio sedam: jedna jednosedežnica, jedna dvosedežnica, dva tanjurića i tri sidra. Sve odreda staro da starije ne može biti. U usporedbi s Popovom Šapkom, Jahorina izgleda kao extra moderno skijalište (ako zanemarivo dvije nove ovogodišnje sedežnice na Jahorini).

Uzimam kartu za jedan dan iako mislim ostati tri dana. Dođe 800 denara po danu. 96 kuna nije skupo. Prodaju samo poludnevne, dnevne, tjedne i sezonske karte. Karta je sasvim u skladu sa skijalištem – običan papirić na kojem su izbušili broj 18 i broj 1 (jer danas je 18/01). Taj se papirić mora pokazivati kontrolorima na ulazu u žicu jer naravno ondje nema nikakvog aparata, a proximity card se za Popovu Šapku čini kao znanstvena fantastika.

Odlučujem najprije na jedan od tanjurića, onaj najkraći. Kažem, da se najprije zagrijem na kratkoj stazi. Tanjurići ne idu po principu automatizma, već tip stoji pokraj njih i broj razmak i ručno pušta tanjuriće. A oni su toliko stari da me je najprije tako žestoko povukao da sam poskočio na startu kao divokoza na Biokovu, a zatim je imao cijelom trasom tako nagle trzaje da su moja jaja ošla u kajganu.

A ni staza nije ništa bolja. Ratrak je očito jednom ovdje prošao i ostavio za sobom više nesređen, nego sređen teren. Uz to, teren je sam po sebi dosta grbav (kasnije su tu i hupseri) da me svako malo katapultira.

Prebacujem se na staru dvosedežnicu. Tanjurića mi je dosta. Dvosedežnica je negdje iz 70-tih ili u najboljem slučaju rane 80-te. Leitnerica. Sve sama plastika i željezo. Kad samo vidiš ovo, možeš biti zadovoljan kako se danas lijepo vozi na novim sedežnicama. Za Kopaonik sam rekao da od 4-sedežnice na Karamanu nisam vidio sporiju žicu u životu. Ispravka netočnog navoda – ova stara dvosedežnica na Popovoj Šapki je daleko ispred Kopaonika uzela titulu najsporije žice na svijetu. Teško mi je vjerovati da na svijetu postoji sporija žica od ove. Pa brže bi došao do kraja hodajući uz žicu, nego vozeći se na njoj. Nije ni čudo da je prazna, a skijaši radije koriste kombinaciju tanjurića i sidra da dođu do vrha. I naravno da dođu brže. Vožnja na dvosedežnici traje 20 minuta. Na sedežnici iste dužine u Sloveniji ili Austriji vozilo bi se 5, maksimalno 7 minuta.

"Sređene" staze na vrhu su također jad i bijeda. Ratrak je ili jednom prošao ili uopće nije. Posvuda grbavo i hupseri, a treba pripaziti i na pokoju bocu ili limenku koja se kotrlja po stazi. Balkanska posla.

Ali onda otkrivam najbolji dio Popove Šapke – off piste skijanje. Inače nisam baš neki ljubitelj off piste skijanja. Probao sam ga samo jednom, lani na Himalajama. No privučen količinom snijega na gornjem dijelu skijališta (sigurno oko metar) i potpunom izostanku stijena i drveća (naime, cijelo skijalište se nalazi iznad razine drveća) odlučujem se za off piste. I pun pogodak! Off piste skijanje na Popovoj Šapki je vanzemaljsko! Definitivno ide u rang s Himalajama. Sunce, prirodan snijeg u velikim količinama, sve bijelo oko tebe, bijeli djevičanski visoki vrhovi, sam samcat bez gomile ljudi oko tebe, i ipod na ušima. Uživancija. Režem svježe napadao snijeg.

Odlazim do dijelova gdje nitko još danas nije bio i tragovi mojih skija su prvi na snijegu. Bože dragi, tko bi rekao da ću ovoliko uživati u off piste skijanju! Jedva čekam sutrašnji dan. Nema više gubljenja vremena po "uređenim" stazama. Samo isključivo off piste od sada nadalje. Popova Šapka tj. Šar Planina je pravi raj. Planina je divlja, neukroćena, jedna od najljepših planina koje sam u životu vidio. I nevjerovatno koliko ima potencijala. Da Popovu Šapku uzme neki Austrijanac, napravio bi sigurno najbolje skijalište na Balkanu, a vjerovatno i jedno od najboljih u Europi. Ima tu mjesta za hrpu staza. Siguran sam da bi se do sto kilometara došlo bez puno problema. Trenutno jedna od dobrih stvari Popove Šapke je da uopće nema topova i umjetnog snijega pa se skijaš po isključivo prirodnom snijegu.

U 15:00 sati već su skoro sve žice zatvorene. Pola sata prije objavljenog kraja radnog vremena. Balkanska posla.

A najgori dio skijanja u Popovoj Šapki je uspon do Smreke na kraju dana. Da radi Ceripašina, otišao bih do vrha i onda se off piste spustio do planinarskog doma. Ovako moram pola sata tegliti skije i u pancama hopa cupa uzbrdo do Smreke. Dođe mi da svisnem od muke!

Navečer odlazim u šetnju naseljem. Naselje je daleko najružnije skijaško naselje koje sam u životu vidio. Sve same sive, betonske kuće jedna do druge. Zapravo bih više rekao da su to betonske kutije, a ne kuće. Bez ikakvog plana izgradnje. Osim kuća, koje su očito vikendice ljudi iz Tetova, Skopja i drugih mjesta po Makedoniji jer su sve skoro redom zatvorene i mračne, tu su tri hotela B kategorije – Slavija, Popova Šapka i Teteks (ne znaš koji izvana jadnije izgleda), jedan vojni hotel (off limit za civile), jedan privatni (Hotel Bora) te dva planinarska doma (o Smreki neću više ponavljati). Privatnog smještaja u Popovoj Šapki nema. Nema diskoklubova ili pubova. Nalazim tek dva soc-restorana/kafića i jedan poluopskrbljeni "supermarket". Cijene ipak nisu visoke. Danas ujutro uz stazu sendvič i topla čokolada – ukupno 180 denara (22kn). Danas navečer čevapi, pomfrit, čaj, pivo Skopsko – ukupno 320 denara (38kn).