zanima me ako mi može neko reći koliko moraš biti iskusan za onu stazu od 20-ak km. da li prosječan border ima šta tražiti tamo,lagano se spuštati. hvala

" zanima me ako mi može neko reći koliko moraš biti iskusan za onu stazu od 20-ak km. da li prosječan border ima šta tražiti tamo,lagano se spuštati. hvala "
(Član skurinje)

Valle Blanche nije staza, to je glecer po kojem se spusta na vlasitu odgovornost... al nije bed, prosjecno dobar border ga moze savladat za par sati... samo pratit tragove od onih koji su prosli prije, i ne zujat previse okolo....

Uglavnom, prvenstveno radi toga se i ide u Chamonix, tako da ako si vec tamo...

hala phateon

sorry phaeton

Prošli vikend smo se svi vratili živi i zdravi iz Chamonixa koji se pokazao u svojem punom sijaju. U tjedan dana temperature su se kretale od –20 stupnjeva do +15 stupnjeva C i od snježnih mećava do proljetnih sunčanih dana. Tjedan dana prije našeg dolaska je palo 50cm snijega i tokom našeg boravka je palo još 50 cm snijega, tako da su uvijeti bili idealni.

SUBOTA – sunčano popodne smo iskoristili za šetnju po Chamonixu i večernje plivanje u bazenu sa pogledom na Aiguille du Midi i Mt. Blanc obasjane suncem u zalazu.

NEDJELJA – sunčan dan sam odlučio provesti na skijalištu Brevent-Flegere koje je od ranog jutra obasjano suncem i cijeli dan se skija sa pogledom na Mt. Blanc. Ovo su zapravo dva skijališta povezana gondolom, sa Flegerea se otvara pogled u Valle Blanche dok se sa Breventa Mt. Blanc vidi kao na dlanu. Posebna je atrakcija vrh na kojem se nalazi panoramski restoran i do kojeg vozi (leti iznad provalije) gondola Brevent. Staze su ovdje vrlo dobre ali izvan staza skriva se iznimno zadovoljstvo.

PONEDJELJAK – rano izlazim iz apartmana uz negodovanje cimera koji su još u krevetu – treba uhvatiti još nešto stabilnog vremena jer sredinom dana dolazi pogoršanje. Dolazim na skijalište Domaine de Balme iznad Le Toura. Staze i nisu nešto posebno ali izazov se krije iza brda prema mjestu Vallorcine i švicarskoj granici. Uz sedežnicu Tete de Balme su crvena i crna staza po kojima se sa užitkom spuštam. Sa sjedežnice uočavam bordere koji nestaju iza brda lijevo od crne staze, žurim za njima i otkrivam pravo blago – freeride rute koje obiluju iznenađenjima. Nakon toga svraćam na uređene staze na kojima srećem Gogha, Lei, Danka i Jelenu koji baš i nisu oduševljeni sa skijalištema pa ih odvodim na novootkriveno freeride blago. Počinje snježiti i spuštaju se oblaci tako da se vidljivost pogoršava. Krećemo izvan označene staze a oni me nepovjerljivo prate i svako malo pitaju da li sam siguran da je ovo pravi put. To je to – vjerujte mi! Malo pomalo blago se otkriva, čak se i vidljivost poboljšava – ovo je najbolji dio dana – slažu se svi. Krećemo dugom serpentinastom plavom stazom do Vallorcinea ali ubrzo nam dosađuje i krećemo ravno kroz šumu presjecajući svako malo plavu stazu. U Vallorcineu ekipa odlazi na pauzu a ja nastavljam istraživanje skijališta po mećavi koja se pojačava – ovo je ipak veći izazov za mene.

UTORAK – gusti snijeg je padao cijelu noć i prognoza je opet snijeg. Rano (zar se netko još čudi ili buni) krećem na skijalište Grands Montets i dočekuje me totalni freeride. Uređene staze su prekrivene sa 30 cm powdera i pružaju iznimno zadovoljstvo. Na skijalištu je zbog loše prognoze malo ljudi tako da sam povremeno sam na stazi. Počinje padati snijeg i puše vjetar. Spuštam se na niže staze gdje je vidljivost bolja i manje puše. Powder je na sve strane i pada i dalje a ja kao malo dijete neznam na koju bi stranu prije. Skijalište je odlično i moram se vratiti još jednom kada će biti bolje vrijeme. Skijam do 16.00 kada se spuštam stazom skroz do doline i stajališta busa. Počinjem osjećati zubalo i vilicu koji su mi se smrznuli usprkos maski koju sam nosio. Ovo je bio odličan dan zbog odličnog powdera. Dolazim u apartman predvečer i nalazim cimere odmorne i naspavane jer su se vratili u apartman već u 13.30 zbog nemogućih uvjeta na skijalištu i otišli su na spavanje usred bijela dana.

SRIJEDA – dan predviđen za heliskiing ali on otpada zbog velike opasnosti od lavina i oblaka na većim visinama gdje je trebao sletjeti helikopter. Još jučer smo sa vodičima dogovorili da idemo u Courmayeur sa druge, talijanske, strane Mt. Blanca na vođenu freeride turneju po skijalištu. Prolazimo kroz tunel i oduševljeni smo suncem koje vidimo sa talijanske strane. Snijeg je padao dva dana i odlični su freeride uvjeti. Hrabra Otom Bottom ekipa dobiva vodiča Francka dok Gogh, Mario i ja dobivamo osebujnog Yana. Slušamo kratke upute i dobivamo lavinske predajnike i lopate – postaje ozbiljno. Sjedežnicom se dižemo do vrha od kojega krećemo kroz čistinu kroz šumu za koju rijetki znaju. Pow, pow, pow i bijeli smo do ušiju. Yan odabire novu rutu ali nakon 20 metara nestaje nam pred očima. Uočavamo ga u daljini kako nas doziva ali shvaćamo da je ispred nas skok sa okomite stijene visine 4 metra. Neću sada o detaljima ali smo svi više manje sletjeli u duboki snijeg koji je ublažio udarac. Odvajamo se od Otom Bottom ekipe. Dok se uspinjemo gondolom prema drugom vrhu, Yan proučava snijeg iz daljine i odlučuje se za dugu, široku i zaklonjenu padinu sa netaknutim powderom – neponovljiv osjećaj. Ali iznenađenje tek slijedi – padina završava krivudavim puteljkom uz potok koji je prepun hupsera i naglih skretanja. Ispunjeni adrenalinom i bez daha spuštamo se do Courmayeura. Yan nas odvodi na freeride kroz šumu koju zove «laboratorij» - tko prođe ovo spreman je za sve. Kratko nas upozorava na nagib od 50 stupnjeva i lavine na početnoj čistini. Odustajanja nema tako da krećemo sa razmakom. Na čistini pokrećemo manje «tepihe» snijega ali niže nas drveće nemilice napada. Uz nekoliko prevrtanja, udarca ramenom u bor, nekoliko udaraca grane u kacigu i neprestanog šibanja granja po prednjem dijelu motocross kacige stižem na cilj. Bubnja mi u glavi i steže me u grlu a Yan se samo smješka. Nije bitno, ipak sam preživio «laboratorij».
Vrijeme je za predah uz odličan ručak u neobičnom restoranu. Srećemo Otom Bottom ekipu koja ipak izgleda malo lošije od nas i mokri su kao miševi. Franck nam na kraju predlaže da probamo lokalni specijalitet pod nazivom Groll – mješavina kave i alkoholnih pića sa voćem i šećerom. Franck objašnjava da Groll daje energiju, smanjuje bol u mišićima i diže bolje od red bulla. Ottom Bottom ekipa odmah naručuje dva Grolla jer ipak mogu više popiti nego boardati. Puni snage i elana izlazimo iz restorana i krećemo zajednički na spust čistinom pa uz potok do Courmayera. Naša grupa se prva spušta i čekamo Otom Bottom ekipu. Prvi stižu Vrgoč i Phaeton četveronoške se uspinjući uz padinu potoka. Groll im ipak nije pomogao. Opet se razdvajamo i krećemo na završni spust kroz šumu do automobila. Prepuni osjećaja zaključujemo da je ovo bilo bolje i sadržajnije od heliskiinga. Najbolji dan do sada!

ČETVRTAK – dobra prognoza i novi snijeg nas mame na Aiguille du Midi. Ujutro je vrh bio bez oblaka ali kada smo sa gondolom došli do vrha na 3842 m eto ti oblaka koji je pokrio vršni dio. Možda je i bolje da ne vidimo provaliju sa oba dvije strane uskog putića po kojem se spuštamo do početka ledenjaka. Krećemo Gogh, Mario i ja na spust po Valle Blanche. Svježi snijeg je prekrio pukotine u ledenjaku tako da se pažljivo spuštamo po početnoj ravnini. Nakon toga odabiremo spust težom rutom po kojoj još nema puno tragova u powderu. Pogled koji nam se otvara je jedinstven i izniman tako da svako malo stajemo i slikamo. Na padini desno od naših tragova uočavamo manju lavinu iz koje se izvlače skijaši – imali smo sreću, i mi i oni! Dolazimo do donjeg dijela ledenjaka koji je ravniji i lagano se spuštamo razgledavajući okolne vrhove. Ledenjak završava u kotlini iz koje se je potrebno uspeti 500 m uzbrdo do šumskog puta koji vodi do Chamonixa. Nakon uspona radimo pauzu za gablec. U jednom trenutku nas nadleti helikopter i Gogh kaže «Netko je nastradao na ledenjaku». Laganim spustom do doline zaključujemo odličan doživljaj.
Navečer u hotelu doznajemo da je onaj helikopter spašavao jednoga od naših i to ni više ni manje nego Phaetona!!! Naime, Phaeton je iskoristio već drugi svoj život (prvi je iskoristio u jezeru na Moelltaleru) padom u ledenjačku pukotinu. Spuštajući se po Valle Blanche osjetio je umor pa je odlučio stati i sjesti na snijeg - opet ti borderi koji sjede na sredini staze. Ali stao je taman iznad pukotine koja je bila prekrivena snijegom i snijeg je popustio i Phaeton je napravio salto unatrag i upao u pukotinu. Imao je sreće pa mu se board prepriječio preko pukotine pa je ostao visiti na početku pukotine. Problem je u tome da je on bio zadnji u grupi tako da nitko nije vidio da je nestao. Snalažljivi Phaeton vadi mobitel i zove OB ekipu i javlja im gdje je – iskorištava i fotić na mobitelu i slika se dok visi naglavačke. U blizini su bili pripadnici GSS-a koji su radili kao vodiči i koji su imali kompletnu alpinističku opremu pa postavljaju klinove i dobacuju Phaetonu uže da se veže za alpinistički pojas. Phaeton im viče da nema pojas, ima samo sendvič i igračku karabiner kao privjesak na mobitelu. Na kraju se GSS-ovci spuštaju u pukotinu i osiguravaju Phaetona te ga izvlače na svijetlo dana. S obzirom da je visio skoro 30 minuta naglavačke noge su mu utrnule i bio je pothlađen pa je helikopter došao po njega i otpremio ga u dolinu. Na kraju je sve dobro prošlo i navečer smo svi pili u Phetonovo ime i novo rođenje.
Ovaj dan je bolji od svih prethodnih – zapravo svakim danom se događaji i uzbuđenje povećavaju.

PETAK – sunčan dan iskorištavam za reprizu odličnog Grands Montetsa sa Igorom Groznim i Ozrenom. Gondolom krećemo na vrh Grands Montetsa na 3275 sa kojeg se pruža predivan pogled na ledenjak Argentiere, Mt. Blanc i Chamonix. Spuštamo se crnom stazom uz ledenjak uživajući u pejzažu koji promiče uz nas. Dan zaključujem izborom najboljih staza Grands Montetsa.

SUBOTA – sunčan dan sa proljetnim temperaturama iskorištavam za laganini vožnju po skijalištu Les Houches koje me iznenađuje odlično uređenim i konfiguriranim stazama. Posebna je atrakcija donja stanica Bellevue gondole na dnu Kandahar staze čiji su zidovi pretvoreni u muzej skijanja na Kandahar stazi. Dogodilo mi se da su ljudi u redu ispred mene otišli daleko ispred mene a ja sam i dalje čitao i gledao slike na zidovima. Još jedna posebnost Les Houchesa je i Tramway du Mont Blanc (starinjski tramvaj sa drvenim sjedalima koji iz mjesta Le Fayet i St. Gervais vozi u podnožje Mt. Blanca i njegovog ledenjaka.

Chamonix i njegova skijališta imaju i svojih nedostataka – stare žičare, nepovezana skijališta, prijevoz gradskim busom do svakog skijališta, mala ukupna dužina staza - oko 150 km. Ali zbog posebnog i jedinstvenog ugođaja koji vlada u gradu i na svakom skijalištu a posebno zbog freeridea, Chamonix je kao cognac – skupo ste ga platili i znate da ga nema više ali je zato vraški dobar osjećaj poslje njega.

Slike možete pogledati
ovdje

Zrile, legendo! U dahu sam pročitao tvoj ski esej, a sada idem pogledati i fotke. Možda bolje da ne gledam, mašta ionako daje do znanja da je to jedna od onih stvari koje se moraju doživjeti, jer im čak ni ovakav opis nije dovoljan.
Ah...

Wow! Kako dobro!!! Zrile svaka čast!