Ekskluzivno saznajemo: skijanje je luksuz!

Ta moralno izopačena kategorija našeg društva, koja je proizašla iz mnogoljudne skupine potpuno nesenzibilizirane za ekonomske probleme, crpi svoju snagu na način da se hrani sveopćom neimaštinom malog čovjeka, pri tome uživajući u zabranjenom voću.

Znate, više se ne čudim... spreman sam. Svake godine početkom prosinca lagano podrhtavanje moje desne ruke naznaka je skorašnjeg milovanja moje lijeve bradavice. Jer kad mi ga netko želi sustavno "staviti" sklon sam autoerotskom podražaju. Povod ovog teksta najavni su članci domaćih tjednika i dnevnika oko odlaska Hrvata na skijanje, točnije, autori tih članaka koji površno, senzacionalistički i krajnje seratorski, uz očitu primjesu Darvinizma, otkrivaju širem auditoriju nove spoznaje o zimskim navikama našeg naroda. Sudeći po njima svi smo isti! Razularena i razmažena banda koja besramno živi i troši iznad svojih financijskih mogućnosti.

Ma zamislite vi to! Nije skijanje ako nije Bad kleinnešto, Vald' sere, Kurcchevel ili Šamponix, gdje ću žderat i pit prijepodne sve u šesnaest, a popodne valjda zvat' kući i vikat: "čaća šalji pare!". Samo da bi navečer u Le Bar Des Sportsu popio cugu, jer je tamo Kylie Minogue jednom u prolazu promijenila uložak.



Jesu li ti literalni punoglavci uopće svjesni u kojoj mjeri šalju iskrivljene slike širokom čitateljstvu, te u kojoj mjeri šire međusobnu zavisti i jal po susjedstvima? Njihov je obrazac manje više uvijek isti:

Ako se u naslovu spominje 250 ili 300 tisuća Hrvata koji se, eto, unatoč krizi, recesiji ili najavljenoj štednji, ne žele odreći... na dobrom ste putu da gastritis dobijete već do dijela teksta koji brojku od 15-ak tisuća kuna izdvaja kao normalan trošak četveročlane obitelji za 7 dana skijanja. Opasnost od crijevne viroze prijeti vam kad se mila djeca raspišu i o skijanju kao, pazite sad – "novoj najmasovnijoj luksuznoj rekreaciji ili relaksaciji". U tom trenutku postane vam žao da papir koji čitate nije mekši, jer bi kao takav onda imao i neku svrhu.

Da zaključimo ovo mentalno silovanje, četveročlana obitelj dnevno potroši, kažu znalci, barem 80-ak eura na cugu i klopu, a vrh totalnog snobizma su i kućni ljubimci. Pa tako primjerice za većeg psa (to vam nisu oni s reklama koji love frizbi, već su nalik omanjem teletu) treba, ovisno o smještaju, izdvojiti i do 25 eura po danu!

Možda ću ispasti preopširan na trenutke nerazumljiv i subjektivan, ali imajte strpljenja sa mnom, molim vas! 

Moj prvi 'Doppelmayr' u životu bio je konop zavezan za kuku fičeka (op.a. Fiat 750) od mog starog, koji je mene i brata na skijama zimi vukao do 500 mnv tj. do točke Medvednice koja se zove Ponikve. Moja prva dječja "inozemna" skijaška iskustva vezana su uz Sloveniju. Spavali smo po odmaralištima, noseći hranu sa sobom. Nakon Italije i Češke, a do trenutka otkrivenja Austrije, više mi nije bilo neugodno kad bi stari u restoranu na stazi naručio čaj, a potom zauzeo 18 četvornih metara stola s domaćim lukom, špekom i kobasama.



Danas kod kuće imamo kasicu i u nju ubacujemo samo kovanice od 5 kn. Tijekom proljeća štedimo za ljeto, dok u kolovozu starta novi ciklus kada kreće štednja za zimu. U Hrvatskoj ne skija 250, već valjda i 400 tisuća Hrvata, i moja je obitelj u toj kvoti. Kada tražimo smještaj ne prezamo od planinarskih domova i pansiona, iako jako dobro znamo koji je gušt koristiti blagodati wellnessa u hotelu nakon dana provedenog na snijegu. No najčešće boravimo u  apartmanu.

Na stazi klopamo zbog našeg sina, jer je njemu, kao i svakom djetetu, to poseban gušt. Gdje god da skijate čaj ili sok plus dječji meni stoje oko 10 eura, čak i manje. Kada tome pribrojimo dvije kave dolazimo do plafona od 15 eura na dan, ma neka je i 20. Supruga i ja pojedemo sendvič iz kućne radinosti, onako poskrivečki i ništa nam ne nedostaje. To nije uvijek slučaj, ali na taj način u mogućnosti smo na licu mjesta uštedjeti za dodatne ski passove. Ako nas je više, kao jedne godine na Krvavcu, kada smo bili slabiji s lovom, na četiri odrasla imali smo dvije karte i skijali na smjene, ali smo bili na žici. I tako tjedan dana. Uzgred rečeno i ove ćemo zime, barem nekoliko dana, švercati klinca onako između nogu na vučnicu, ne zbog bahatosti već zbog potrebe.

Na skijanju hranu kupujemo u lokalnim dućanima, jer je jeftinija nego u Hrvatskoj (dodatna bonus ušteda). O problematici kućnih ljubimaca smo pisali nedavno, a ja ću tek nadodati da pas ide s nama jer je to najjeftinija opcija, a ne odraz snobizma i prenemaganja. Tjedan dana skijanja našu tročlanu obitelj, plus cucak, stoji maksimalno 5.000 kn, s prijevozom dakako. Birajte - Italija, Austrija, Slovenija, a spremamo se i u Francusku. Pa tko je sad tu lud? No isto tako, nemam apsolutno ništa protiv toga da svi oni koji imaju financijskih mogućnosti plaćaju skijaške aranžmane koji vjerojatno ne uključuju jedino let raketom. Neka, živimo samo jednom.

Ali proglašavati skijanje luksuzom, u situaciji kad prosječni stanovnik naše zemlje u dnevnom režimu "kava/cigareta" godišnje propuši i propije otprilike 6.000 kn, krajnje je neupućeno i neozbiljno. Međutim, ne pada mi na pamet pisati o toj tematici, ili još bolje lutati kvartom pitajući: "Oho susjed idete na kavu? Znači ima se!?", "Gle', pa vi pušite! Lako je tako, netko mora i radit!"



Svi vi koji živite vlastiti život kroz priče drugih, a pritom nešto i pišete, pustite nas skijaše i bordere na miru, jer mi se uvijek snađemo. Tu i tamo otvorite prozor i pogledajte što se zbiva oko vas. Nije sve u životu "Google search" ili "Friend request".

Op, op, op svima – tko se nije skij'o magarac je bio!