Nepredvidivo američko tlo

Sofija je tamo odradila zadnji dio priprema pred Aspen, gdje je u međuvremenu vozila dvije utrke NorAm-a (FIS-ovog kontinentalnog natjecanja u Sj. Americi). Američki kup ima nekoliko stanica tokom sezone, nakon kojih se zbrajaju ukupni pobjednici. Najbolji skijaši na tim natjecanjima su zapravo današnje zvijezde Svjetskog kupa… to je njihova selekcija. 

No, da se vratim na Sofiju. Pričajući s njom preko telefona nije bila zadovoljna svojim nastupima na tim tekmama. Konkurencija je bila jaka jer je velika većina cura iz Svjetskog kupa nastupila kako bi im to bila trening tekma pred Aspen. S druge strane to je bila odlična šansa za popraviti FIS točke zbog "niskog dodatka". U veleslalomu je pobijedila Amerikanka Sarah Schleper, a slalom je nakon tri duge sezone pauziranja dobila Resi Stiegler.

Kad smo već kod Amerike, moram napomenuti da se Silverthorne, mjesto na kojem naša ekipa boravi oko 3 tjedna, nalazi na 2.925 m nadmorske visine, dok je Loveland, skijalište na kojem se odrađuju treninzi, pak na 3.200 m. To predstavlja izuzetno težak dio sezone, u kojem se ne snađe baš svatko. Problem je visina, drugačiji tip snijega i hladnoća.

No sve to dalo je dobar uvod u vikend koji je iza nas. Skijašice su vozile utrke Svjetskog kupa u Aspenu, a muški u Lake Louisu. Ako pustimo po strani događaje na samim utrkama, mene ovdje najviše boli to što nije bilo direktnog prijenosa ženskih utrka na našim TV postajama, dok je muški prijenos prvu večer bio miješan sa rukometom, a drugu sa hokejom. Nemojte me krivo shvatiti, ne branim svoj sport samo zato jer je moj i jer mislim da mora biti u prvom planu. No znam da dok traje prijenos Hrvatske nogometne reprezentacije ili primjerice Dinama, niti jedan drugi sport se ne miješa u njihove signale. Isto takvo pravo imaju i rukometaši i hokejaši pa i mi skijaši. Jer sva tri sporta koja sam ovdje nabrojala trenutno bolje kotiraju u svjetskim razmjerima od našeg toliko ljubljenog nogometa. 

Ali vratimo se na utrke. Što se tiče Aspena, ja ga nisam imala gdje pogledati osim na Internetu, preko FIS-ove stranice live timinga. Tamo vidim jedino brojeve, kolika je temperatura i da li je nacrtano sunce ili snijeg, možda i vjetar. Bila sam na mjestu gdje nisam mogla prebaciti niti na jedan satelitski program. No komentare svakako imam. 

Pobjednica drugog veleslaloma u sezoni je njemica Viktoria Rebensburg, koja je nastavila svoj niz postolja u ovoj disciplini i s jako dobrom drugom vožnjom preuzela vodstvo ispred vodeće iz prvog laufa Elizabeth Goergl. Treće plasirana je bila Amerikanka Julia Mancuso koja je nakon dugog vremena osvježenje na postolju u ovoj disciplini. Uvjeti u Aspenu su bili odlični jer su djevojke sa visokim startnim brojevima ulazile u 30, neke čak i u 15. Inače, Aspen kao teren je jako zahtjevan jer ima dosta prijevoja ispod kojih se ne vidi, jako strm početak, ravnicu na kojoj se ne smije gubiti i na kraju istek koji je nešto između strmog i polustrmog, ali visi na jednu nogu pa je tamo dosta bitno da se ne skija po gornjoj ili unutarnjoj skiji. Snijeg je najčešće jako tvrd, kompaktan s tu i tamo kojom ledenom plohom. Uz sve te uvjete, naša Sofija ipak nije završila prvu vožnju ;-(



Što se pak slaloma tiče, rekla bi u "Marlies stilu". Pobijedila je opet, i to na već poznat način, s više od sekunde prednosti pred drugom. U ovom slučaju je to bila Šveđanka Maria Pietilae Holmner. Treća, novo udana u Svjetskom kupu, Maria Hoefl-Reisch očito još traži onaj svoj pobjednički osjećaj za skiju. Što se slalomskih uvjeta tiče, na dan utrke je preparacija staze bila još bolja i kompaktnija jer se u prvih 30 uguralo čak 8 djevojaka s brojem većim od 30. Sofiji na žalost opet nije uspjelo plasirati se u drugu vožnju, iako je imala priliku jer se ulazilo s velikih 3.70 sekundi zaostatka. 

Lake Louise… brze discipline… nepogodni vremenski uvjeti... što reći… Nikada nisam bila majstor za brze discipline jer sam ih i sama premalo vozila i trenirala, no Lake Louise me ipak vidio na svom snijegu ;).  Meni osobno je to jedan od zanimljivijih spusteva, a kod nas žena definitivno najduži. Ne tako da vas noge peku, nego i vrište u isto vrijeme. Još kada tome dodate -29ºC koliko je tada bilo, jedna lijepa zimska avantura iz koje želiš samo izvući živu glavu i tijelo u jednom komadu. Kod muških mislim da je to ipak druga priča… Ipak su oni navikli na terene poput Bormija, Kitza ili Wengena. Ali ne treba podcjenjivati ni jedan teren.

Početak spusta u Lakeu je jako ravan i vrlo bitan za stvoriti brzinu, za servisere je upravo to opasna točka jer se vidi kome skije idu, a kome ne. S druge strane se vidi tko je glajter, a tko preagresivan na skijama. Mislim, ako ste gledali prijenos, Deda, kako ja odmilja zovem Cuchea, zna svoj posao. Čovjek je od početka pa skoro u svim segmentima staze bio u položaju spusta ili jako zatvoren. Zašto je to bitno u brzim disciplinama? Zbog otpora zraka, naravno, jer se radi o stotinkama. On je toliko uskijan i toliko poznaje terene da mu to lako ide za rukom. Nekom neiskusnijem skijašu je pak lakše bit izvan položaja žabe kako bi lakše kontrolirao skijanje. Mislim da je upravo to bio najveći problem Ivice ovaj vikend. Izgledao je jako krut na skijama, pre otvoren u gornjem dijelu tijela i s jako širokim rukama. Bilo je dosta teško vidjeti da li su mu putanje bile preširoke ili predirektne, makar se meni činilo tu i tamo sve po malo. 



Osim toga velik problem svima bila je i "difuza", koja onemogućuje da vidite podlogu pod nogama, pa je dosta teško odrediti u kojem trenutku započeti zavoj. Kada vam je prosječna brzina 100 km/h onda si definitivno želite sunčano vrijeme, ali i situacije u kojima imate kontrolu u svakom trenutku, što u Lake Louisu nije bio slučaj. Da stvar bude još gora, svježe napadali snijeg je stvarao rupe i kanale pa je bio vrlo bitan i startni broj.

Što se super G-ja tiče, rekla bih da je upravo startni broj imao veliku ulogu u konačnom raspletu, ali ovaj put ne zbog rupa već zbog toga da se kasnije najvjerojatnije pojavilo sunce, ili je stao snijeg. Jer ako pogledate rezultate, puno je skijaša s visokim brojevima završilo na jako dobrim pozicijama: Jan Hudec četvrti s brojem 44, Matthias Mayer osmi s brojem 35, Johan Clarey deseti s brojem 61, i takvih još osam. Naši dečki očito nisu našli istu formulu jer su završili na dosta slabom 40., odnosno 45. mjestu. 

Što se pak spusta tiče, za Natka očito nije bio dobar nastup jer je završio na slabom 61. mjestu, dok je Ivica bio 39. Naš treći predstavnik Tin Široki je pak bio na posljednjem 66. mjestu. Pobjednik spusta Didier Cuche je po ne znam koji puta pokazao da je majstor od zanata, jer je i na SG-u drugi dan bio drugi, dok je Svindal nakon lošeg nastupa u spustu definitivno profesorski odradio SG i uspio pobijediti. 

Sve u svemu, pomalo mi je teško dati onaj pravi osvrt na vikend koji je iza nas jer sam od skijanja vidjela jako malo. No na kraju krajeva u ovom sportu je ipak štoperica ta koja je bitna, a za nas Hrvate je ta spoznaja bila loša jer se dečki u Beaver Creek sele bez ijednog boda, a Sofija nastavlja svoj put u nadi da će joj se barem još jednom dogoditi prošlogodišnje Sljeme.

S druge strane, sezona je tek počela i znamo da se forma tempira za siječanj i veljaču. Dok god su svi zdravi i nastupaju, uvijek postoji šansa za novim postoljima i bodovima u Svjetskom kupu.

Reprezentativci, drž'te se na onoj strani svijeta, a mi ćemo navijati. Nakon toga vas čekamo na Sljemenu!