Soči: Fotografiranje i fotografsko prigovaranje

Gotovo 100 sportskih događaja stisnutih u nešto manje od 3 tjedna Olimpijskih igara garantira dinamiku iz minute u minutu, kako za sportaše tako i za medije. Utakmice se nerijetko preklapaju s drugim utakmicama ili utrkama, a sve to bi bilo još relativno jednostavno za uživo praćenje da se sve skupa ne odvija na 6 ili 7 različitih lokacija, od kojih su neke udaljene i po 50 km. No treba imati na umu kako je u Sočiju situacija, zapravo, vrlo jednostavna, jer je riječ o ‘najkompaktnijim’ Zimskim olimpijskim igrama, na kojima je sve građeno vrlo smisleno, ciljano i pregledno, a borilišta su iznimno dostupna svim posjetiteljima.

U takvim okolnostima je zanimljivo zaviriti u fotografski segment krovne olimpijske organizacije - Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), odnosno u njihovu foto službu. Posljednjih nekoliko dana rada proveo sam u društvu turske fotografkinje, predstavnice MOO-a, koja je igrom slučaja dobila zadatak fotkanja alpskog skijanja. Cijela priča mi je djelovala zanimljiva pa smo se upustili u razgovor. Naime, iako je MOO sportsko organizacijski mastodont, od kojeg bi čovjek očekivao da ima svo znanje, tehniku i resurse ovog svijeta, situacija je zapravo drugačija i na prvu loptu nama vrlo poznata.



MOO je za svoje potrebe angažirao ukupno šest fotografa u Sočiju. Da, dobro ste pročitali - šest. Toliko profesionalaca ima zadatak pokriti sve; biatlon, bob, skijaško trčanje, curling, umjetničko klizanje, sanjkanje, hokej na ledu, freestyle skijanje, alpsko skijanje, nordijsku kombinaciju, brzo klizanje, ‘short track’, skeleton, skijaške skokove, snowboard… odnosno ukupno 15 sportova. Dream job se vrlo lako može pretvoriti u noćnu moru, osim u slučaju iznimne uigranosti i iskustva šestero fotografa na zadatku.

No, stvarnost je očito ipak malo drugačija. Kolegica iz Turske je odmah po dolasku u ‘alpine press centar’, smješten na skijalištu u sklopu ciljnog kompleksa namijenjenog alpskim disciplinama, odmah priznala kako se prvi puta hvata u koštac sa fotkanjem skijanja. Zabrinutost joj se vidjela u očima. Pao je brzi savjet te se javila šefu fotografa tog borilišta (venue photo manageru), jer svako borilište ima svog čovjeka zaduženog za fotografe, nap.a.). Prikupila je osnovne informacije i igrom slučaja se smjestila pored mene baš uoči muške veleslalomske utrke. Krenula je priča. Bez dlake na jeziku krenulo je pitanje; "Oprosti, pretpostavljam da već imaš iskustva s fotkanjem skijanja. Ja sam službeni fotograf MOO-a, ali prvi puta u životu fotkam skijanje. Možeš li mi pomoći”? Čovjek se iznenadi kad takav upit stigne od ‘stuff’ fotografa za kojeg čovjek očekuje da žmirećki radi svoj posao. No priča se nastavlja; “Poslali su me ovdje i danas mi je tek treća utrka koju radim. Dosta mi je više improvizacije. Na prvoj utrci sam shvatila da sam uzela krivi objektiv, na drugoj utrci sam imala krivu poziciju… ovoga puta želim posao odraditi kako spada. Mogu li s tobom na stazu pa da u hodu prikupim sve potrebne informacije". Odgovor je bio pozitivan te me situacija samo još jednom podsjetila na specifičnosti svakog pojedinog fotografskog zadatka i zakonitosti koje takav posao nosi.



Dan za vježbu nije bio nimalo jednostavan. Ulazak u stazu nalazio se na samom vrhu do kojeg je trebalo pomalo i pješačiti na skijama. Kiša je nemilice padala i već dva sata prije utrke dobrano nam je namočila kompletnu opremu te dobar dio slojevite odjeće. Osim toga, vrlo čudno poštimana vremenska zona u Sočiju značila je mrklu noć sve do 8:15 sati. Uvjeti koji spadaju u rang: “što mi je ovo trebalo u životu?”

Obišli smo ‘žensku’ stazu i iznenađeni nedostatkom strmine i prijelomnica u prvoj polovini staze odabiremo najmanje lošu poziciju. Taborimo se, čekamo sigurnosnu kontrolu i zeleno svijetlo za našu poziciju te brišemo kapljice vode s objektiva. Počelo se daniti.

"Ovo je prava noćna mora. Uz sve probleme koje imam još k tome ne radim sa svojom opremom. Novi Canon 1Dx otkazao je poslušnost dan prije utrke pa sam ga ostavila u Canon servisu i uzela u paketu novi 1Dx s novim prime tele objektivom. Nadam se da će sve biti u redu", u nevjerici sam slušao muke Turkinje i odmahivao glavom. No problemi su se gomilali. Baš kada je sve djelovalo da je pod kontrolom, slavni "Murphy" je upleo svoje prste. Prvi ‘TV break’ nakon prve jakosne skupine donio je natpis na njenom ekranu "Communicaton between the lens and body has failed". Natpis se pojavio uz salvu turskih psovki koje su podsjećale na turski napad na Sisak u 16. stoljeću. Ogorčenje je bilo očito, što ne čudi uzme li se u obzir kako se sve događalo na profesionalnom komadu opreme vrijednom oko 140.000 kn. Cijena baznog automobila srednje klase.  



No problemi su bili kratkotrajni, iako su se pojavljivali u još nekoliko navrata do kraja utrke. Na koncu svega vrlo vjerojatno će i nekoliko mojih fotografija krasiti urede MOO-a u narednom periodu. Tako je to kod fotografiranja, popravka nema.

Čovjek bi se zapitao zašto MOO jednostavno ne kupi ili ne angažira nekog od "skijaških fotografa". Odgovor mi nije poznat, samo mi je zanimljiv podatak da od svih šest fotografa samo Turkinja zna skijati. Ostalima snijeg baš nije prvi izbor. Čudno? Nakon svega viđenog meni više nije, iako je to zanimljiv podatak uzme li se obzir čitav kontekst ZOI-a te informacija kako je sjedište MOO-a u Švicarskoj (u Lausannei, nap.a.), u zemlji koja je jedna od kolijevki zimskih sportova. Ironično, zar ne?