Zbog skijanja na cestu

Kad ste klinac odrastanje u kući negdje na poluizolaciji može biti poput  pustolovno fantastičnog trilera. Nasumični troskok preko susjedovih gredica povrća u vrtu ili rešetanje jajima cestovnog prodavača čije dlake ispod pazuha moraju biti vidljive dok u sav glas grakće – lukaaaaa, zeljaaaaaa, krumpiraaaa govori tome u prilog. Ushit koji bi zavladao nakon "mažnjavanja" auta na pedale Mile Kekinu frontmenu Hladnog piva iz njegovog dvorišta, nikada nije imao plimu ili oseku.

E da, sorry Mile ja sam taj koji ti je potrgao osovinu nakon što si ostao bez desne pedale. Lupao po vratima tvoje kuće i uporno zvonio kad ste imali probe. Gle, ništa osobno. Danas kužim da je fudbalerka davala osobnu notu tvojoj umjetničkoj duši. Zapravo bili smo jako slični s tom razlikom što sam ja bio umjetnik za pizdarije.

Sastavni dio naših dječjih druženja tijekom djetinjstva od nogača i gumi gumija do prvih frajerskih spika  te upucavanja komadima (Iva je imala jedini kvartovski stol za ping pong – status kraljice, a Renata prvi VHS rekorder – status božanstva) činili su naši ljubimci. Motajući nam se oko nogu svojim su lavežom ili mijaukanjem djelovali poput anestetika na naša razbijena koljena, pljuskom otečene obraze ili očevim  remenom prošaranu guzicu. Jednostavno su bili među nama i prihvaćali smo ih zdravo za gotovo. Imati kućnog ljubimca bilo je kao napiti se vode na špini kod mene u dvorištu, toliko jednostavno.

Dva desetljeća kasnije, znakovit pogled spuštenih obrva moje supruge značio je pat poziciju. Živimo u stanu s  dugom loggiom, tako da se sinova želja za jednim uvjetno rečeno malim "pesekom" prvotno učinila  razumnim zahtjevom. No kako to u životu da ne kažem braku već i biva, razum često ustupa mjesto agoniji razmišljanja što potom prerasta u noćnu nesanicu. Zbog tjednih radnih obaveza kod kuće gotovo kao da i nismo, a ono malo slobodnog vremena što nam preostane zvrndamo uokolo pokušavajući nadoknaditi propušteno. Nema šanse da si još natovarimo i psa za vrat.

Tito je  njemački ovčar star 16 mjeseci koji kako je odlično primijetila jedna klinka u kvartu, uvijek gleda s našeg balkona. Mali smrdljivko ušao je u naše živote sa svojih nepunih tri mjeseca. Nije pridruženi član naše obitelji koji nam je oduzeo komformizam već gnjavator bez kojeg danas više ne možemo. Ne, ne ljubimo ga u njušku, ne jede oblizeke i ne tepamo mu kao djetetu. Socijalizirali smo ga na način da je podređen nama, a ne mi njemu, što nas vraća na početak priče. Prije udomljavanja životinja treba dobro odvagati situaciju jer...

Neetična i neodgovorna praksa pojedinaca koji uoči blagdana ili odlaska na godišnji odmor svoje ljubimce jednostavno ostave na cesti, uvijek me rastuži u beskraj. Tema je nažalost aktualna i često zastupljena u medijima. Sezona skijanja već je započela baš poput planiranja obiteljskih odlazaka na zimovanje. Znam se zapitati u kojoj mjeri moraš biti retardiran da uplatiš skijanje za cijelu obitelj, a ne pobrineš se za životinju čija je odanost neupitna? Da li je problem u prosječnih 10 eura koliko  stoji nadoplata za  kućnog ljubimca u hotelu ili apartmanu? Ako željeni smještaj ne dozvoljava držanje istih to automatizmom predstavlja nepremostivu zapreku? Ma da ne bi, malo sutra!

Mi našeg psa ne puštamo na teret nikome, a najmanje obitelji. Prošli smo fazu hotela za pse. U redu, imali smo sreće jer o njemu se doista brinulo na korektan način. Išetavanje i hranjenje dva puta dnevno, smještaj u zasebnoj prostoriji, a ne kavezu uz mogućnost monitoringa nekoga od naših  (200 kuna/dan).  

Kako je riječ o prosječnoj cijeni ski passa to nas je nagnalo da razmotrimo opciju dog sittinga koju pojedinci sve više nude. Ostvarili smo preliminarne kontakte, ljudi su bili divni, ali smo u konačnici odustali.  Termin separacije dobio je jasan gotovo fizički oblik boli baš poput privrženosti naspram ljubimca kao središnje točke naše emocionalne stabilnosti. S tog puta vjerujte, mi povratka nema.

Meteorolozi ovih dana najavljuju snježne oborine i u nizinama. Kod kuće se veselimo Božiću, ukrašavanju, brisanju prašine sa skija i otvorenju skijaške sezone kao da nikad snijega vidjeli nismo   (Djed Mraz rules), gradskim štandovima s kuhanim vinom i kobasama. Stoga mi dozvolite da kojekakva prigodna obećanja za narednu godinu mijenjam za jednu jedinu želju. Molim vas, nemojte kupovati ili uzimati ljubimce svjesni da se za njih nećete moći brinuti. Nemojte biti dijelom nehumane statistike i ne idite tamo gdje i oni nisu dobrodošli.

Op, op, op svima – tko se nije skij'o magarac je bio!