Olimpijski trivijal

Međunarodni tjedan zimskih sportova. Tako je glasio naziv manifestacije koja se krajem siječnja 1924. održavala u francuskom Chamonixu. Tek kasnije, naziv je promijenjen u nešto uhu prijemčiviju varijantu – Zimske olimpijske igre, tako da od navedene godine kroničari bilježe podvige junaka zimskih sportova. Svoj epilog prve su Igre dobile tek 1974. Naime, okrivena je greška pri zbrajanju bodova u skijaškim skokovima pa je Norvežanin T. Haug nakon 50 godina morao prepustiti brončanu medalju vremešnom A. Haugenu. Pravda je spora, ali dostižna.



1928. je označila prekretnicu u razmišljanjima Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO). Zimskim je olimpijskim igrama priznat status "pravih" Igara, a ne dijela Ljetnih igara. St. Moritz je tako ugostio dosad najmlađu osvajačicu olimpijskog zlata, 15-godišnju Sonju Henie koja je opčinila suce u umjetničkom klizanju. Šteta što je temperatura bila primjerenija Ljetnim igrama; zbog toga je prvi, i dosad jedini put jedan komplet medalja ostao nepodijeljen – onaj za pobjednike u brzom klizanju na 10,000 m.



Došlo je vrijeme da Olimpijada krene na put oko svijeta, a prva je stanica bila 1932. u američkom Lake Placidu. Možda ne i najsretniji izbor imajući na umu Veliku depresiju koja je tih godina umrtvila SAD. Ipak, Igre su održane ponajprije zahvaljujući trudu F. D. Roosvelta, tada još uvijek samo gradonačelnika obližnjeg New Yorka. Svijet se tada divio Eddiu Eaganu, prvom i jedinom sportašu koji je ujedinio zlatne medalje sa ljetnih i zimskih Igara. Ovaj je boksač poluteškaškom zlatu iz Antwerpena 1920. pridodao i najsjajnije odličje u bobu četverosjedu. Priča za naslovnice: nepobjedivi američki duh usred Velike depresije.



Dok su ratni bubnjevi sve glasnije odjekivali Europom, Hitlerova je Njemačka ugostila 4. izdanje ZOI-a nedaleko diktatoreva Orlova gnijezda, u Garmisch-Partenkirchenu. 1936. je označila konačan početak natjecanja u alpskom skijanju, međutim pravo se natjecanje odvijalo izvan bijelih staza. MOO je odbio dopustiti da na skijaškim natjecanjima sudjeluju ski učitelji nazivajući ih "profesionalnim sportašima", na što su Austrija i Švicarska odgovorile bojkotom Igara. 16. veljače 1936. na Igre se spustio zastor koji se neće podići sljedećih 12 godina sve dok ne prestane zveket oružja i jedine bitke (p)ostanu one na sportskim terenima.



Za prve poslijeratne Igre nije moglo biti boljeg izbora od neutralne Švicarske. Ipak, 1948. St. Moritz nisu vidjeli ni njemački ni japanski natjecatelji zbog međunarodnih sankcija. U program se nakon 20 godina vratio skeleton, ali samo nakratko. Nakon St. Moritza ponovno je izbrisan iz programa, da bi se sljedeći komplet medalja u ovom atraktivnom sportu podijelio tek u sljedećem mileniju, 2002. u Salt Lake Cityju.



Najuspješnija nacija ZOI-a konačno je 1952. dočekala priliku da Igre ugosti u svom dvorištu. Norvežani su do tada na svim igrama osvajali najviše medalja, osim u Lake Placidu 1932. Bit će da je Velika depresija tada utjecala i njihove izvedbe. No, 1952. ponovno su bili na vrhu sa bogatom zimskom berbom od 16 medalja u svom Oslu. Te je godine i prvi put zapaljen olimpijski plamen na ZOI-a, a nosila su ga 94 skijaša od rodnog mjesta S. Norheima, oca modernog skijanja do glavnog grada Norveške.



Bio je to labuđi pjev Norvežana jer se već 1956. u Cortini d'Ampezzo na obzoru pojavila nova zimska velesila – SSSR. Sovjetski je div iskoristio svoje prve zimske Igre na najbolji mogući način: votkom je zaliveno ukupno 16 medalja, od toga 7 zlatnih. Bio je to i početak Hladnog rata (ne samo zbog temperatura) na sportskim borilištima – SSSR je u hokejaškom finalu svladao SAD, uvreda koju je bilo teško otrpiti s druge strane Velike bare. Hladno je ozračje malo ugrijao Austrijanac Anton Sailer podijelivši svoje tri zlatne medalje (iz slaloma, veleslaloma i spusta) unutar obitelji: jedna za mamu, jedna za tatu, jedna za Tonija...



Nastavlja se...