Olimpijski trivijal (3)

I da su bile najgore, bile bi nam najdraže. Olimpijske igre 1984. održane su u (tada) domaćem dvorištu, Sarajevu. Simpatična maskota Vučko se tada pojavljivao baš posvuda, a cijeli je svijet hvalio rijetko viđenu organiziranost i gostoljubivost domaćina. Rezultat je bio nekako sporedan tih dana, na tronovima su se izmjenjivali Sovjeti i Istočni Nijemci, a jedinu medalju za tadašnju je državu osvojio Jure Franko u veleslalomu, i to srebrnu.



Eddie the Eagle. Čovjek koji je "ukrao" show ostatku natjecatelja u Calgaryju 1988. Nadimak je to M. Edwardsa, potpunog autsajdera u skijaškim skokovima. Iako je završio uvjerljivo zadnji na obje skakaonice, bio je prva zvijezda Igara. Osebujan stil, sklonost pravljenju cirkusa i otkvačena osobnost na koju su se lijepili mediji zaslužni su za masovni doček u Londonu po okončanju Igara. Oh, da, prava je zvijezda bio Matti Nykänen sa 3 zlata u ski skokovima. Možda mu je zasmetala slava Orla Eddija pa je biografiju kasnije nadopunio alkoholom, drogom, tučnjavama i zatvorom. Bila je to dobra sezona za ski skakače.
Ništa lošije nisu se proveli niti dečki sa Jamajke. Reggae ritmove prenijeli su na bob stazu i otimali se za naslovnice sa gore navedenim dvojcem. Na stranu što rezultati nisu bili blistavi – show bussiness je nepovratno zakucao na olimpijska vrata. A da 1988. do kraja bude zahvalna za novinare pobrinuo se, a tko drugi, nego jedini i neponovljivi A. Tomba. Talijan je ponudio jednu od dvije osvojene zlatne medalje u Calgaryju klizačici K. Witt koja je samo svojom pojavom topila led na klizalištu. Odbila ga je, rekavši da će si radije sama osvojiti jednu. Što je i učinila. Čime je ova Njemica opčinila posljednjeg playboya svjetskog skijanja doznali smo mnogo godina kasnije u istoimenom magazinu.



Nakon velikih političkih previranja u Europi početkom '90-ih prošlog stoljeća, društvo se ponovno okupilo u francuskom Albertvillu 1992. Pod malo izmijenjenim zastavama, sa malo drugačijim himnama stvari su u svojoj srži ostale iste. U poretku medalja i dalje su vodili stari znanci, ali sada kao Zajednica nezavisnih država (bivši SSSR) i ujedinjena Njemačka. Norvežani su imali veliki povratak zahvaljujući ski trkačima B. Dählieu i V. Ulvangu (3 zlata+1 srebro svaki) te skijašima F.C. Jaggeu (zlato, slalom) i K.A. Aamodtu (zlato, super G).



Za samo dvije godine nova zimska Olimpijada. Lillehammer je 1994. dobio ZOI budući da je MOO odlučio prekinuti s praksom da se zimske i ljetne Igre održavaju iste godine. Na ovaj način oba događaja dobivaju punu medijsku pozornost i, što je važnije, veće prihode. Kad se samo sjetimo 1972... Dva su imena vezana uz ove Igre. Nancy i Tonya. Obje klizačice SAD-a. Prvu je netko udario šipkom po koljenu nekoliko mjeseci pred ZOI. Druga je bila ta koja je naručila napad! Želeći eliminirati konkurenciju Tonya Harding je naručila napad na Nancy Kerrigan. Zavjera se otkrila, no ipak su obje nastupile na finalnom natjecanju u Lillehammeru. Oporavljena Nancy je završila kao druga, a ljuta suparnica Tonya tek sedma. Priča dostojna južnoameričke sapunice.



Milenij su zaključile Igre u Naganu 1998. Mećava, snijeg i kiša uz lagani zemljotres nisu bili ništa prema padu Hermanna Maiera u spustu. Izgubio je kontakt sa zaleđenom plohom pri brzini od 120 km/h, naletio na udar vjetra koji ga je 3,5 sekunde nosio zrakom i nemilice prizemljio lomeći usput dvije zaštitne mreže. Svakom drugom ova bi nesreća označila kraj karijere, ako ne i života. Ne i Herminatoru. Dignuo se, odšetao sa staze i došetao u legendu sa 2 zlata, u super G-ju i veleslalomu, u sljedećih šest dana.



Zimske olimpijske igre u Salt Lake Cityju 2002.Janica i tri zlatne medalje, redom kombinacija, slalom i veleslalom, uz jedno srebro u super G-ju. Protivnice su imale sreću što nije vozila i spust. Sreću je imao i S. Bradbury u brzom klizanju na 1,000 m. Pronicljivi je Australac mudro držao zadnje mjesto sve dok se četiri protivnika ispred njega nisu poskliznuli i pali kao pokošeni tik pred ciljem. Bradburyju je tek preostalo da ne gleda poklonjenom konju u zube i mirno dokliže do drugog zlata za svoju domovinu...



U Torino 2006. Janica je došla kao potvrđena skijaška veličina koja je lako dohvatila srebro u superveleslalomu i zlato u kombinaciji. Njena i naša sreća je bila još i veća kada je Ivica doskijao do svoje prve olimpijske medalje - srebra u kombinaciji! U Hrvatsku su se tako vratile tri medalje s rupom u sredini dizajnirane prema glavnom torinskom trgu ili, zlobnici su primijetili, uštipcima. Ostatak Igara je obilježio Bode Miller uspjesima u padanju pod šankove umjesto penjanja na pobjedničke podije te kolegica mu iz reprezentacije Resi Stiegler. Zbog nje se morao sastati organizacijski odbor kako bi Amerikanka dobila dopuštenje za nastup s tigrovim ušima na kacigi. Nordijski skijaš Frode Estil je osvojio medalju na relaciji od 30 km. Ništa čudno kad ne bismo znali da je slomio skiju netom nakon starta! Iz poštovanja prema legendi ovog sporta svi su malo "prikočili" dok ih Frode nije pretekao i doskijao do srebra.



Priča Igara u Vancouveru 2010. je definitivno nastup Petre Majdič  u sprint utrci skijaškog trčanja. Slovenka je nastupila isti dan nakon što je na zagrijavanju slomila četiri rebra, ali je svejedno doskijala do bronce. Naslov zločestog dečka je od Bode Millera preuzeo boarder Scott Lago koji je udaljen nakon što je obožavateljici dopustio da mu ljubi osvojenu medalju. Problem je bio što nije visjela oko vrata nego nešto niže. Brzo klizanje je opet imalo dobru predstavu kada je u polufinalu Njemica Anna Friesinger-Postma izgubila ravnotežu i pala, ali se na trbuhu dočepala cilja te omogućila sunarodnjakinjama kasnije osvajanje zlata. Te sreće nije bio Sven Kramer koji je odklizao olimpijski rekord da bi po prolasku ciljem doznao da od zlata neće biti ništa jer ga je njegov trener tokom utrke uputio u pogrešnu traku. Na dobrom je putu ostao Ivica Kostelić koji je jednu srebrnu medalju iz Torina podebljao s još dvije, u slalomu i superkombinaciji.