(9) Popova Šapka, Makedonija - II. dio

DAN 17, Popova Šapka (Makedonija) 19.01.2010.

Ništa se nisam naspavao noćas. Noge su mi gorjele od jučerašnjeg skijanja i nisu mi dale da spavam. Kad sam napokon malo prije 09:00 odustao od pokušaja da na duže sklopim oči, vani je lijepo sunčano. Vide se vrhovi. Sve prekrasno bijelo jer je i noćas napadalo nešto sitno snijega.

Spuštam se na skijama do žica i iznenađen sam što je Ceripaša danas otvorena. Riječ je o dvosedežnici (jučer mi se učinilo da je jednosedežnica), još jednom antikvitetu na Popovoj Šapki. Ako se na onoj jučerašnjoj dvosedežnici vozila Marija Terezija, onda se na Ceripaši vozio Franjo Josip. Dozlaboga spora, na svakoj trećoj klupi nema zaštitne ograde i podupirača za noge. A strma li je strma na trenutke...

Ceripaša je jedna od dužih žica koje sam vidio u životu. Kada dolazi do onog mjesta za koje sam mislio da je vrh, nastavlja još dalje. Nakon 20 minuta nalazim se konačno na 2510 metara nadmorske visine i najvišoj točki skijališta Popova Šapka. Oko mene sve bijeli vrhovi, uključujući i 2747 metara visok Titov vrh, najviši vrh Makedonije. Drveća ni na vidiku. Snijeg je svježe napadao i nastavljam svoju off piste pustolovinu započetu jučer. Dobro sam snimio teren - na čitavom skijalištu postoje samo na dva mjesta stijene s velikim provalijama. Trebam ih zaobilaziti u širokom luku. Ostatak čine ugodne padine savršene za off piste. A impresivna je i visinska razlika od čak 800 metara između početka skijališta i njegovog vrha.

No, na jednom od spuštanja prema dolini krivo skrećem i završavam na vrhu stijene, a uz mene 20-tak metara visoka provalija. Od nje dijeli me tek koji centimetar. Noge mi naglo postaju staklene. Mic po mic u rikverc i moli Boga da se ne posklizneš. Uspijevam se sigurno maknuti s ponora i nastavljam prema dolini.

Ali vrag mi ne da mira. Vraćam se Ceripašom natrag na vrh i odlučujem krenuti od žice desno na najmirniji, najljepši i najdivlji dio planine. Put koji sam zamislio prolazi ispred najviših vrhova Šar planine i zaobilazno prema dolini. Trebalo bi to biti off piste skijanje za pamćenje.

I bit će. U širokom luku zaobilazim još jedne stijene i provaliju. Ako sam dobro snimio, to su jedine na tom dijelu planine. I idem tako ja. I ne ide mi loše. Ali ipak na kraju moram proći sam uz stijene i sam rub 50-tak metara visoke provalije. Uočavam jedan prolaz između dvije stijene, širine otprilike metar i zaključujem da tu ne bi trebalo biti problema. Spuštam se prema tom prolazu i odjednom katapult. Ne znam što me snašlo. Bez skija na nogama počinjem kliziti niz strminu. Barem sam uspio izbjeći stijene. Jedva jedvice se zaustavljam nakon 15 metara. Iako je snijega preko metar, zbog jakog vjetra na površini se stvorilo dosta ledene kore i teren je sklizak. Gledam prema gore i vidim jednu skiju. Druge nema. Na sto muka sam. Pa neću se valjda morati spuštati s vrha u dolinu na jednoj skiji i to još off piste?! Ljudi nema na vidiku. Sam sam. Nekako se uspijevam popesti gore i uzimam tu jednu skiju. Od druge ni traga. Ništa mi nije jasno - prvo, kako sam mogao uopće pasti, a drugo, gdje je skija? Gledam u provaliju. Ni ondje je nema. Pa nije valjda da se odsklizala još dolje prema dolini iza brijega?! Zadnja šansa je pročačkati malo ono usko grlo koje me katapultiralo. Kopam ja kopam i hvala Bogu zakopanu u snijegu pronalazim svoju drugu skiju. I dolazim do odgovora zašto sam pao - na uskom grlu snijeg je puno puno mekši od ostatka planine tako da je skija malo potonula u snijeg, a tamo je sakrivena jedna grota koja je zaustavila moju desnu skiju, a mene katapultirala.

Ali moja loša sreća danas ovdje ne završava. Tek što sam skupio obje skije, opet sam se poskliznuo, ali ovaj put prema provaliji. Odmah puštam skije iz ruku da se ne bih na njih nabio dok ja na leđima, mlatarajući rukama i nogama pokušavam se zaustaviti. Strmina je ogromna, kut je od 70-75%, ledeno je. U glavi mi je samo jedna misao - poginut ću danas na Popovoj Šapki. Zaustaviti se nemoguća je misija. Oko sebe ništa ne vidim jer mi je snijeg u očima. Leće skoro da mi ne ispadnu. Samo mi još to treba da ćorav moram do doline. Iako sam gotovo siguran da stijena više nema, u onom trenutku kad velikom brzinom kliziš u provaliju, počinješ sve preispitivati. Na kraju se uspijevam nekako zaustaviti i čistim snijeg s lica i iz očiju. Imao sam pravo, stijena ispod mene više nema, ali od pogleda prema gore skoro me strefio infarkt. Skije ostale na vrhu, a do njih 50 metara takvog uspona iz provalije da bih sam sebe sad zadavio što sam se upuštao uopće u ovo. I idem ja hopa cupa uzbrdo zabijajući vrh panci u snijeg i led. Osjećam se kao oni koji se pentraju po stijenama. Samo što ja nemam zaštitnog konopca i uz malo nedostatka koncentracije mogao bih se lako poskliznuti i natrag u provaliju. Treba mi 15 minuta da dođem do vrha i svojih skija.

Na izmaku sam snaga. Gledam skije - ploha im je toliko razrovana da ne znam da li će ih u servisu opće moći popraviti. Stavljam ih na noge i polako nastavljam prema dolini.

Ali stvari nikako da krenu. Nisam se skoro ni pomaknuo kada se u roku od minute dvije toliko spustila magla da ne vidim ni prst pred nosom. Sada me je još više strah, nego kada sam klizio u provaliju. Planinu ne poznajem, još sam dosta pri vrhu, a oko mene gusta magla. Samopouzdanje mi je poljuljano. Odlučujem sjesti. Možda magla brzo otiđe onako brzo kako je došla. No, ni nakon 10 minuta stanje nije ništa bolje. Odlučujem riskirati i polako se spustiti prema dolje. Gdje točno idem, ne znam. Već sam davno u magli izgubio orijentaciju. Odjednom, nakon 20-tak minuta, čujem negdje blizu žicu. Ali ne znam koju ni gdje je točno. Tada u snijegu napokon uočavam svježi trag skija i poput Ivice i Marice odlučujem ga pratiti.

Još 20 minuta kasnije napokon sam u dolini. Magla je i dalje stravična. Preživio sam.
Odustajem od daljnjeg skijanja. Ipak nisam mazohist. Odlazim se ugrijati u jedan od kafića. Naručujem pizzu, čaj i coca colu. Cijena sitnica - 540 denara.

I pokušavam ne misliti više o onome što se danas događalo na planini...