(6) Kopaonik, Srbija - I. dio

DAN 11, Kopaonik (Srbija) 13.01.2010.

Kada u 08:00 izlazim iz Hotela Victoria natovaren kao magarac prema stajalištu minibusa, još uvijek lagano sniježi. Cijelu je noć padalo, ali napadalo je svega par centimetara. Ali i to je napredak. Glavna ulica Borovetsa je pusta. Jedino ludi Hrvat i vozač u minibusu koji, čim sam uskočio, odmah kreće prema Samokovu. U Samokovu odmah presjedam u minibus za Sofiju. Za razliku od onog prethodnog, ovaj za Sofiju je dupkom pun. Ljudi odlaze u 70-tak kilometara udaljenu Sofiju vjerovatno raditi ili u opskrbu.

Sofija je i dalje siva i neuredna. Avtogara Yug je i dalje obično stajalište ispod mosta. Uzimam taksi do glavnog željezničkog kolodvora. Zaključio sam da je s taksistima najbolje ne koristiti engleski jezik jer im to daje dojam da si pun para. Umjesto toga sporazumijevam se na hrvatsko-bugarskom (nakon 10 dana u ovoj zemlji već sam uspio pohvatati par korisnih fraza). Tako zaključuju da sam iz jedne siromašne zemlje Hrvatske koja čak ni nije u EU pa cijena naglo ide dolje. Ovaj današnji čak uključuje i taksimetar.

Dvadeset minuta kasnije i olakšan za samo 8 leva nalazim se na željezničkom kolodvoru. Onom istom komunističkom masterpieceu od prije nekoliko dana – prevladava beton, sivilo, a u glavnoj sali na zidu dominiraju tipični ukrasi komunizma gdje simbolika narodnog rada dominira. I ne daj Bože da malo ugriju kolodvor. Gdje god da se krenem, užasno je hladno. Čak i soba na čijem ulazu na ćirilici piše "topla čekaona" nije baš topla.

Svakodnevno postoji vlak koji iz Sofije kreće u 11:40 prema Beogradu, a usput prolazi kroz Niš koji je dobra odskočna daska za Kopaonik. Cijena karte je 26 leva. Taj vlak zapravo kreće iz Istanbula gdje mnogi Bugari i Srbi odlaze u shopping. Čitaj, ovaj vlak je raj za švercere. Nešto slično onom našem Croatia Busu iz Zagreba za Trst. Kada ulazim u vlak koji je prljav da prljaviji ne može biti, smrdljiv da smrdljiviji ne može biti (posvuda se puši bez obzira bio to odjeljak za pušače ili nepušače), šverceri naveliko prepakiravaju stvari. Svi su odreda Srbi, svi sumnjivi tipovi. Granica je svega sat vremena od Sofije i treba se dobro pripremiti. Na sebe se navlači troje hlača, isto toliko majica i jakni. Ono što im ne stane na sebe, guraju pod sjedala, u ženske torbice. Tipovi u mojem odjeljku švercaju tko zna koliko signalnih lampi za automobile. Ja samo promatram i zabavljam se prizorima.

Na granici mene nitko ništa ne pita. Jedni mi pečatiraju putovnicu, drugi mi pečatiraju putovnicu. Za ostale slijedi pretres ili nekoliko novčanica dinara među listovima putovnice da ih se pusti na miru. Očito korupcija i dalje cvijeta.

Umjesto u Nišu izlazim dvije stanice kasnije. Kako vjerovatno ne bih stigao u Nišu na bus za Kopaonik (samo je 10min razlike između dolaska vlaka i odlaska busa), izlazim u Stalaću. Ondje me čeka Nebojša, tip (inače kao i ja turistički djelatnik) kojeg su u Vili Radigost na Kopaoniku zamolili da me prebaci do 15min udaljenog Kruševca odakle ima buseva za Brzeće tj. Kopaonik. Ugodno smo pročavrljali, a Nebojša na kraju nije htio uzeti ni dinar.

Na autobusnoj stanici u Kruševcu iznenađenje. Dinara još uvijek nemam. Imam Maestro karticu i eure u cashu. Uporno par puta pokušavam dignuti pare na bankomatu. Bankomat svaki put kaže odbijeno. Tek tada primjećujem da bankomat na autobusnoj prima samo Visa kartice. Pitam na šalteru curu postoji li još koji bankomat. Kaže samo u centru. A ne mogu ni platiti direktno karticom jer i ona prima samo Visu. Nema ni mjenjačnice u blizini. Ništa. Ostaje mi samo da uzmem taksi i do centra u potragu za bankomatom. Pričamo taksist i ja o svemu i svačemu kad me odjednom pita: "Odakle si ti?". Ja razmišljam da li da mu kažem istinu ili ne. Ipak je ovo jug Srbije koji je puno ekstremniji od npr. Beograda. "Iz Hrvatske.", ipak mu odgovaram. I razvije on još veću priču o svemu i svačemu, čak mi daje i svoj broj mobitela u slučaju da mi zatreba.

S novcima u džepu vraćam se na autobusnu i napokon kupujem kartu. Od Kruševca do Brzeća ima oko sat i pol vožnje, a cijena karte je 315 dinara. 1 euro vrijedi trenutno 97 dinara. Brzeće je turističko naselje na ulazu u nacionalni park Kopaonik, 14km udaljeno od skijaškog centra. Postoji žica koja ga povezuje s Kopaonikom, ali zbog nedostatka snijega ona trenutno ne radi.


Moj dom za sljedeća tri dana (a možda i duže s obzirom da Brezovica i Popova Šapka stoje loše sa snijegom pa postoji mogućnost da odustanem od njih i produžim svoj boravak na Kopaoniku) je Vila Radigost. Našao sam ovaj smještaj na netu, poslao mail i rezervirao. Dobio za 18 eura + boravišna taksa sobu na bazi polupansiona. Gdje drugdje na skijalištima bi dobio ovako nešto za ovakve pare?!

Ilija Kasalović, vlasnik Vile Radigost, dočekuje me ispred hotela Ozon u Brzeću i zajedno odlazimo do vile. Odmah primjećujem neobičnost ove vile. Ona je naime izgrađena tako da prati padinu planine i sve su sobe okrenute prema riječici koja prolazi pred vilom i žicom Bela Reka 1 koja nažalost ne radi. Soba je prostrana, udobna i topla. Hrana za večeru je toliko obilna da se jednostavno mučim da sve pojedem. Ilija odličan domaćin. Više ni ne trebam.