Interview: Ivica Kostelić

Naravno! Simpatičan je, drugačiji. Pričali smo nekoliko puta tokom sezone, dok su na njega trajali napadi, zbog izjava o pijanstvu i sl. Rekao sam mu da pusti novinske natpise, to je njegov život i neka ga živi kako hoće.

Ima li prijateljstva u Svjetskom kupu, ili se konkurenti gledaju prijekim okom?
Nekog velikog prijateljstva nema, više su to usputni razgovori na tekmama. Miller je pristupačan, dok se, recimo, Austrijanci drže odvojeno. No, na tekmama su svi manje-više koncentrirani na sebe i na svoj rezultat, tako da ne bi trebalo na osnovu toga izvlačiti zaključke o ljudima. Nakon tekme, svi su drugačiji, pristupačniji.

Odnosi unutar naše reprezentacije?
Mi se baš ne vidimo puno tokom sezone. Trenirao sam nekoliko puta s Prdekom (Natko Zrnčić-Dim, op.a.), lijepo je kad je netko uz mene, budući da sam dosad bio sam. Dobro je to i zbog spusta, za koji Prdek ima odličan osjećaj, "oprao" me za sekundu na treningu u Torinu. Za spust je bitna jaka ekipa, više skijaša može isprobati više različitih putanja, pa se na kraju lakše odabere idealna. Austrijanci tu imaju prednost zbog brojne spustaške ekipe, svatko odveze svoju putanju niz stazu, navečer analiziraju odvoženo i odaberu idealno.

Koga bi još izdvojio od naših mladih nada?
Šamšal ima "žnoru" za slalom, samo mora sigurnije skijati. Ponekad se previše zaleti. Mora najprije dobiti konstantu u prolaženju staze, tek onda napadati vrijeme. Od ostalih? Ne znam… Doći će i njihovo vrijeme, još su mladi, moramo ih pričekati, nemamo izbora.

Hrvatsko je natjecateljsko skijanje praktički izraslo iz upornosti i entuzijazma tvog oca. Ali što nakon Ivice i Janice? Hoće li biti skijanja u Hrvatskoj na ovoj razini ili će se sve ponovno vratiti na prijašnje grane?
Ne znam, teško pitanje. Ono čega prije nije bilo je sustavnost rada s mladima. Treba se ozbiljno uhvatiti posla što je teško i za obitelji i za klubove… Vjerujem da će hrvatsko skijanje, koje ima tradiciju, i ubuduće imati dobru kvalitetu u svjetskim razmjerima.

Dobro, iz toga može izrasti i nešto ozbiljnije kasnije…
Vidjet ćemo. Vani nema ni talenta ni neke nadnaravne pameti, ali su frajeri ozbiljni do boli! Kod nas je sve bilo "laganini", nitko nije bio zagrižen za ono što radi, sve se radilo na pola iz zabave. Nadam se da će se to ispraviti...

Vratimo se na našu reprezentaciju… Cena sada radi s Nikom Fleiss?
Da, to bi trebala biti dobra suradnja, i Nika treba imati povjerenja u njega. Nika je zadnje dvije godine radila s velikim grčem, puno su radili na tehnici, a zanemarili su ono bitno – ambiciju, biti najbolji!

Može li je Cena motivirati?
Pa, vjerujem da može. Cena je vrhunski profesionalac i nadajmo se da će oboje uspjeti u svojim nakanama. No, Nika prvo mora posložiti "stvari" u svojoj glavi i sve će ostalo doći na svoje mjesto.

Kako ti stojiš s zdravljem?
Tetiva me stalno boli, to me muči. Radili smo neke terapije, ali bezuspješno. Što mogu, moram vjerovati prvo u sebe, a vjerujem da će i liječnici doći do najboljeg rješenja. Za sada im baš i ne ide od ruke...

Vratimo se u sportske vode… Koliko još planiraš skijati?
Još šest sezona, do 2012. g., možda i dulje, to dosta ovisi i o koljenu. Volio bih odskijati još jednu Olimpijadu.

A nakon skijanja?
Još uvijek mi je sve previše daleko. Čovjek se lomi, htio bih biti malo doma, dosta mi je putovanja, hotela, pasjeg života… Opet, s druge strane, nešto te vuče van. Recimo, imao sam ove sezone na treninzima u Innerkremsu jedan slobodan dan. Izađeš van, a vani sunce, snijeg, ljudi skijaju… Pomisliš: "Šteta što danas ne skijam!" Vidiš onda da imaš toliku ljubav prema tome i teško ti je to napustiti… Volio bih ostati u skijanju, čisto zbog onoga što sam rekao - da kod nas nedostaje ozbiljnih ljudi, možda bih mogao nešto napraviti kao trener.

Uživaš li još u skijanju?
Kako da ne! Čak i u treninzima. U svakoj rundi postoji jedan moment za koji kažeš: "Joj, kako je dobro!" Što više takvih momenata, veća je uživancija! Najljepši moment sezone je bio kad su nam otkazali trening u Innerkremsu zbog pola metra svježeg snijega. Uzeo sam slalomske skije i – "rasturaljka"! (smijeh) Uživancija po dubaču! Savršen osjećaj, kao da lebdiš između neba i zemlje!

Jesi li imao prilike uživati na hrvatskim skijalištima?
Bio sam, naravno, na Sljemenu ove sezone. Na Bjelolasici nažalost samo jednom u životu…

Platak?
Joj, da, Platak! Oprosti, Riječani će se naljutiti! (smijeh)

Neće, bez brige, samo ako dođeš i sljedeće godine?
Ma, naravno! Nisam bio na Platku dvanaest godina, došao sam ove sezone i…

…promijenio se?
Pa, ne puno! (smijeh) Mogli smo spavati u Opatiji, no izabrali smo planinarski dom na Platku. Takvi "ćumezi" su bolji od luksuznih hotela! Škripav pod, domaća hrana... Još i pogled sa vrha staze na more – toga nema nigdje. Moram pohvaliti i Riječane, bilo ih je uz stazu više nego na nekim utrkama Svjetskog kupa. Vidi se da ljudi vole skijanje.

Zadnje pitanje: Janica? Hoće li nastaviti skijati?
Uh, ne znam, zbilja ne znam. To je njena odluka i mi ćemo je poštivati.

Da si na njenom mjestu?
Svakako bih nastavio skijati! Ona se žali da neće moći zbog ozljeda više trenirati punom parom, niti dati sve od sebe. No, ja nastavljam unatoč ozljedama, unatoč boli… Kad nešto voliš, ne možeš od toga odustati! Nema predaje.

(2) Interview: Ivica Kostelić