150 automatiziranih topova za sigurnu sezonu

Skijanje je danas ozbiljan biznis, a kako u ozbiljnom biznisu nisu poželjne nepredvidive varijable, tako i skijanje teži što jasnijem planiranju svog posla, odnosno skijaške sezone. Naravno, vrijeme još nitko nije prevario te na temperaturna iznenađenja ne možemo utjecati, čemu smo svjedoci i u startu ove sezone. No ipak, sustavi umjetnog zasnježenja postali su nezaobilazna investicija svakog imalo ozbiljnijeg skijališta u posljednjih 15-ak godina.

Sustavi zasnježenja vrlo se malo razlikuju od skijališta do skijališta, osim u broju, i modelu snježnih topova, vrsti instalacija te tehnikama zasnježenja koje prvenstveno ovise o mikrolokaciji i situaciji na terenu.    



Slovenski portal Siol.net napravio je vrlo zanimljivu reportažu u Kranjskoj Gori o tamošnjoj snježnoj infrastrukturi. Kranjska Gora specifična je po tome što već desetljećima privlači iznimno velik broj gostiju u svoje brojne smještajne kapacitete, a cjelogodišnji turizam već je odavno prepoznat kao nužnost. Sa zimske pak strane, skijalište je za alpske pojmove relativno nisko, s visinom u velikoj mjeri ispod 1.000 mnv, što važnost sustava umjetnog zasnježenja stavlja na visoko prvo mjesto u organizaciji sezone.

Upravo zbog toga te zbog činjenice kako Kranjska Gora već 30 godina uspješno proizvodi snijeg na svojim skijaškim terenima, ekipa Siola posjetila je šefa RTC Žičare Kranjska Gora, Romana Slivnika, ne bi li se uvjerila u svakodnevni posao vrijednih žičničara.



Većina današnjeg sustava zasnježenja postavljena je 1998. godine, a izgrađeno je ukupno oko 20 kilometara cjevovoda, četiri pumpe te tri kompresorske i nekoliko transformatorskih postaja. Kranjska Gora vodu za snijeg vadi iz rijeke Save te iz potoka Pišnica, no dobivena voda je uglavnom pretopla (oko 10ºC, nap.a.) i vrlo prljava pa je potrebna dodatna obrada ne bi li se njena čistoća popravila i temperatura spustila na zadovoljavajuća 4ºC.

Na skijalištu je postavljeno oko 150 snježnih naprava (50 topova i oko 100 "žirafa"), što je gotovo dvostruko više nego na Cerknu (98 kom) ili na Mariborskom Pohorju (70 kom). Spomenimo i kako je cijena jednog novog topa oko 40.000 eura, što jasno daje uvid u veličinu ove investicije. Cijeli sustav je računalno upravljan iz nadzorne sobe, te je u svakom trenutku moguće provjeriti kvalitetu izrađenog snijega, smjer zasnježavanja, gibanje topa itd.



Prema riječima Slivnika jedan top u prosjeku napravi oko 10 kubnih metara snijega na sat, a ako su uvjeti idealni moguće je proizvesti i do 50 m3/h. S takvim kapacitetom većinu skijaških staza moguće je odgovarajuće zasniježiti u gotovo 3 hladne noći. No u nedostatku takvih noći, ne može pomoći baš ništa. Cjelokupnu reportažu možete pročitati ovdje.