S malim odmakom, evo mojim impresija Dolomita

Nakon dilema kolko dana gdje „potrošiti“ odabrao sam varijantu svugdje po dan – i iznimno sam zadovoljan kak je to izgledalo

Termin isti kao i prošlogodišnji u Cervini-Zermatt: 8.-15.03.

Pošto sam soler, smještaj je uvijek problem broj 1, a kada još tražim da bude u blizini čim više skijališta i unutar neke razumne cijene, onda sam već u velikim brigamarnOdabrao sam Pension Frapes u Antermoi (San Martino in Badia) – na 1500 mnv tako da sam se svaki dan moral spuštati i penjati

Pansion vodi mlada obitelj (40g) sa 4 djece u dobi od 2-12g…muž kuhar, žena sve ostalo. Vrlo ljubazni, obroci obilni, ukusni i sa puno lokalnog štiha, same pohvalernDvokrevetna prostrana soba sa balkonom, velika kupaona, sve obnovljeno, čisto, toplo, sauna i jacuzzi u cijeni polupansiona koja je iznosila 45€ po danu

Udaljenost je 7km do gondole Piculin (Kronplatz), 20km do ciljne arene Gran Rise, 25km do Colfosca kao spojnice na Val Gardenu, 30km do podnožja Cherza kao prve žice na Arabbu i 54km do Cortine – srećom ceste čiste pa sam stizal za 10-30-45 min do ovih bližih stanica te za 75min do Cortine – prihvatljivo

Put preko MBa i Dravograda, Klagenfurta, Villacha, Spitala, Lienza i Brunica – nije toliko daleko (470km) koliko ima malo autoceste (100km) pa mi vožnja trajala sa pauzama oko 7 sati pri čemu se najviše izgubi kroz SLO

Dočekalo me sve friško zasnježeno – noć prije mog dolaska obilne padaline, posebno na području Silliana

Prvi dan – Kronplatz

Godinama sam izbjegavao to brdo jer kao svi idu tamo, svaki seljo ako za koje skijalište uopće zna onda je to Kron (i Šladming), pa rek'o da ne budem dio te mainstream mase ja baš neću tamornMeđutim, ako izuzmemo ove prednje predrasude koje sam imal, posve mi je jasno zašto je Kron „svetište“ tolike mase (hrvatskih) skijaša.rnOkolina me ima za vrlo kritičnu osobu, ali ja ovome skijalištu nisam mogao naći manu.rnToliko moderne i brze infrastrukture na jednom skijalištu ja nigdje nisam vidio, njihova najgora bi za mnoge lokacije bila premija. Ovo da neke imaju i WiFi tokom vožnje ni nije tolko bitno, al dobro dođe. Sve izvrsno povezano, od kraja (Olang ili Riscone) do kraja (Piccolino) se preko tri brda bez problema dođe za manje od sat vremena. Stanica vlaka na gondoli u Perci je također genijalno rješenje.

Staze široke, duuuuuugačke i zaista za svačiji ukus – možeš ih skijat do pola pa na žicu ili potegnut do kraja. Prema Valdaori plave, do Risconea crne, prema St Vigiliu crvene. U drugoj polovici dana se naoblačilo pa sam zbog svojih očiju imal problema s vidljivošću hupsera koji bi mi se pojavili bez da ih uočim te me bacakali, ali to mi nije pokvarilo dojam. Iako je Piculin proglašen kao najljepša crna staza 2011.g, mene se najviše dojmio Herrnegg koji mi je zbog svoje duljine bio znatno naporniji.

Obično većina skijališta ima po jednu dugu stazu s kojom se onda hvale – Kron njih nekoliko. Iako su neke dužine kao i svugdje malo nategnute u propagandnim lecima, Kron svakako ima par vrlo dugačkih pista (staza, a ne cestica i poveznica), dok su one od po 2,5-3km tamo pod normalno – i to i plavih i crvenih i crnih pa zaista svi mogu uživati maksimalno. I za svaku tu stazu imaš žičaru koja te vozi bez presjedanja od dna do vrha. Koliko je sve dobro povezano i kako brzo se stiže natrag na vrh najbolje može posvjedočiti da sam u jednom danu odvozil apsolutno sve staze, neke i po više puta, koljena su već klecala, a mišići do grčeva se naprezali. rnNa jednom od restorana na vrhu – lasagne 8,50 i velika piva 5,20

rn

Drugi dan – Alta Badia

Cijeli dan bez oblačka.
Iako se volim postepeno zagrijavati i ujutro kroz prvih par vožnji stupnjevati prema zahtjevnijim stazama, u Alta Badii sam prekršil svoja pravila i vođen onime „moraš odmah ujutro peglat Gran Risu“ krenul upravo tamo – i to nekoliko puta.
Opet nisam požalil – doduše na prvi spust sam ušel sa toliko respekta kao nikada nigdje, ali kada sam ju snimil, sljedećih nekoliko je već išlo dinamičnije. Kaj da velim – sam njen kultni status u svjetskom kupu dovoljno govori. Ispeglana savršeno, nema gužve, pa teraj koliko se usudiš – dovoljno je samo par metara pustit skiju pa da ubrzaš bolje nego u Porscheu. I zadnji spust dana mi je bil po njoj, tada cijela u sjeni, naravno da uništena, ali moglo se doći do dna bez većih briga.

Alta Badia me osvojila panoramama – ne znam kuda bih se rađe okrenul – dal prema Selli, Marmoladi, Civetti, Santa Croceu, Tofanama…a i taj glavni plato samog skijališta Alta Badie je divan.
Glavni nedostatak Alta Badie su relativno kratke staze (1,5km) koje se doduše mogu produžiti spajanjem više njih uglavnom plave markacije, ali onda ima i jahanja do vrha kroz nekoliko žica kod kojih se nađe i onih starijih pa to potraje.
Drugi minus je što Alta Badia onima koji vole raditi na strminama nudi puno manje od konkurencije – na ski mapi se sve „plavi“, više nego na Maximiru
Osim Gran Rise tu su tek 3 dulje staze uvjetno rečeno jačeg karaktera – br.17 kao crvena varijanta paralelna s Gran Risom, br. 12 sa Piz Sorege prema San Cassianu i br. 1 s Piz Boe do Corvare. Ostale su onak, taman se ufuraš u ritam i već moraš kočiti jer si na dnu.
Na Piz Boe gdje je i najljepši pogled na Marmoladu je piva 5,40


Treći dan – Val Gardena

Val Gardene u inicijalnim planovima niti nije bilo. A bilo bi šteta da sam ju propustil. Možda upravo iz razloga što ju nisam imal među prioritetima mi se toliko i dopala.

Već od prvog doticaja s njom me osvojila – spustevi s Dantercepiesa prema Selvi, bilo po crvenoj ili crnoj varijanti su mi legli savršeno. A pozitivan dojam se pojačal kad sam se s Ciampinoi spustil po onoj crnoj prema Selvi, a zatim i po Sasslongu do San Cristine.
Trebam li spominjati kako vizualno impozantno djeluje stijena Sasslong?

Super je onaj podzemni vlak (metro?) koji te brzo prebaci od cilja Sasslonga do drugog dijela gdje je odlična šiiiiiiiiiiroka carving staza sa Secede. Tu svakako treba „skoknuti“ po 8km dugom putu do Ortiseia na dnu jedino zna biti gužvovito na kabini za natrag – to je uz Marmoladu jedino mjesto gdje sam u tjedan dana uopće čekao na red, cca 45min.

Kad se već vraćate sa Secede (piva 5,60), odvozite i onu kratku crnu sa Col Raisera, a natrag do vlakića se spustite po duljoj crvenoj. Za kraj dana dok su noge već umorne obiđite laganije staze u smjeru Canazeia (Passo Sella). Pošto sam parkirao u Colfoscu, zadnjih pola sata probao sam onih par staza u tom dijelu – međutim kao i u ostatku Alte Badie pod koju Colfosco spada, nažalost prekratke.

Četvrti dan – Cortina d'Ampezzo

Biti tako blizu, a ne probati olimpijska borilišta i lokacije po kojima su naganjali James Bonda bilo bi skijogrđe. rnMalo me bilo strah tog puta preko prijevoja Valparola i Falzarego, ali unatoč činjenici da sam vozil po tunelu od preko metra snijega sa svake strane ceste, sam asfalt je bio gol i uopće nije bil problem voziti. Vidici koji se otvaraju su nagrada.

Kod Cortine mi se u startu nije sviđalo što je sve nekako konfuzno – prije svega tu mislim putokazi i parking. Plan je bio skijati sektor Tofane. Tražim taj parking i tražim, lutam sve do centra mjesta i onda putokazima do one velike kabine gdje stane tek nekoliko vozila, naravno ne i ja. Na lošem engleskom mi lik objašnjava da moram natrag, par kilometara van grada i tražiti putokaz za pješake prema Tofane. Tak je i bilo i onda uzbrdo do pola brega po serpentinama nađem neku „oranicu“ (sve u blatu) gdje je manji parking pa tu ostavim auto. Kasnije sam skužil da je to par stotina metara ispod ciljne arene ženskog spusta u svjetskom kupu, a na putu do doma sam skužil da sam ujutro prošel kraj barem tri parkinga iza kojih su počinjale žičare, ne uočljive s ceste niti pa tablama označene.

U Cortini sam se prvi puta susrel sa podkategoriziranim stazama – crvene staze u Cortini na velikoj većini drugih skijališta (ako ne i svugdje) markirali bi kao crne. E onda znate da su crne zbilja crne. Na Olympia Schussu kod one stijene naišel sam na jedinu ledenu plohu cijeli tjedan, a pustivši se s polovice te strmine u manje od 150m stigel sam na 94km/h. Fora je skijati tako blizu tog okomitog kamenja.

Sve crvene staze, a one se nalaze pod samim stijenama na vrhu, su zahtjevne i rade problem većini turista jer mnogi se precjenjujući zalutaju na njih pa im je svaki zavoj borba za život. To je jedino skijalište i sektor gdje je trebalo stvarno biti oprezan radi drugih. Eliminiramo li njih, staze za prste polizati. Sjećam se na onom intervjuu s Tinom Maze da je govorila kako joj omiljena staza ona paralelna s Olympiom – mogu kazati da se i meni dopala – naravno pod pretpostavkom da se radi o crnom Labirintu, impresivan nagib, treba tiskat te rubnike dobrano.rnSpust od Col Druscie do kabinske žičare na dnu me živciral zbog brojnih prelazaka ceste jer je u 3-4 navrata trebalo skidati skije. Inače, to je ono gdje su 007 lovili. Ujedno je tu i olimpijski slalom iz 1956.g – bio sam jedini na njemu u tom trenu i baš sam si mislil kak nije bilo nimalo jednostavno to s onakvim dugim skijama svladavat, svaka im čast. rnI onda sam odlučil da idem na vrh Tofana – i tu me čekalo jedno od najstresnijih iskustava u životu. Već je bilo oblačno i lagano snježilo, a ja sam podcjenil gustoću oblaka pa sam se našel u situaciji da ne vidim prst pred nosom. Još na staroj Bus Tofana dvosedežnici, na kojoj nije bilo žive duše, sam razmišljal da se samo okrenem i spustim sedežnicom dolje, ali mi vjera i ego nisu dozvolili. Skijao ili bolje rečeno odsklizavao sam posve napamet…sve mi bilo bijelo, ravno…kao kad zažmirite pa vam sve crno i ne znate gdje je kaj, e tak je bilo meni, samo bijelo. Nit vidim podlogu, nit vidim rub staze, nit stupove sedežnice…koma, tek tu i tamo naiđem na onaj plastični fluorescentni štap sa strane po kojem se orjentiram. Pizdim sam na sebe prvo što sam se doveo u takvu situaciju, a onda još i što se sada tu „po svijetu“ sramotim takvim „skijanjem“ k'o baba (mada em nikog nije bilo, em me nitko niti ne bi mogel vidjeti). Uz puno puno muke sam se po onoj uskoj crnoj br.51 uspjel dokopati vidljivosti te samim time i sigurnosti te dan završiti u donjem dijelu sektora Tofana na plavim pistama.

Pod vrhom Tofane – pizza i veliko pivo u zatvorenom dijelu restorana – 17,00 €rnTaj dan sam prošao extremnu visinsku razliku autom – moj stari i30 je bez problema svladao spust sa 1500 na 1000 pa dizanje na 2200 opet spuštanje na 1200 i sve to još rikverc što je u zbroju oko 5400 m visinske razlikern

Peti dan – Lagazuoi i Cinque Torri

Da mi Mhad nije skrenul pažnju na Lagazuoi, priznam nikada ne bih tu krenul skijati. I opet dobar savjet.
Auto sam ostavil u Armentaroli kod Capana Alpina, odnosno na samom kraju Lagazuoi staze, tamo gdje vas na vuču po ravnici preuzimaju konji. Umjesto te vuče (2,50€), rađe sam riskiral dvije taxi vožnje (6€ svaka) do Passo Falzarego. Zbilja luđački voze te kombije uzbrdo, samosam čekal kad ćemo se prevrnut.

Sa Lagazuoi, na čijem vrhu od 2800mnv je veeeelika bačva u snijegu koja je zapravo sauna, vode dvije staze – jedna do Armentarole od koje je dakle povratak samo taxijem i jedna do Passo Falzarego. Ova prema prijevoju je daleko zahtjevnija i vrlo lijepa, a čini mi se nekako zapostavljenom. Do Armentarole sam se dakle spuštao dva puta – ujutro i na kraju dana. U pretežitom dijelu to je uska cesta po kojoj se samo ravno spuštaš bez razmišljanja, ali je osam kilometara vožnje kroz recimo to kanjon stijena s obje strane vizualno vrlo zanimljivo i isplati se. U drugom dijelu te staze može se malo čak i skijati baš. Malo ispod Scotonija bili na stijeni zaleđeni visoki slapovi po kojima je neka ekipa trenirala penjanje, impresivno vidjeti kako po živom ledu idu uvis.
Na Passo Falzarego, preko ceste, nalaze se još dvije kraće plave stazice, al ono baš kratke. Za razliku od do sada opisanog koje spada pod Alta Badiu, većinu dana proveo sam na povezanom skijalištu Cinque Torri koji se tretira kao izdvojeni sektor Cortine. Ovdje ima nekoliko staza, većinom plavih te jedna meni odlična crvena po kojoj se moglo „kontolirano divljati“, a koju opslužuje nova grijana sedežnica s kupolom.
Što se pogleda tiče, Civetta vam je ovdje na dlanu.
Hrenovke s pommesom i pivom 13 €.


Šesti dan – Arabba i Marmolada

Svako jutro je počelo sunčano, da bi se tokom par dana nakon podneva navukli oblaci. Zato sam čekao i čekao prognozu za savršen dan te odgađao Marmoladu – i otvorilo mi se posljednjeg dana.
Autom do podnožja Cherza pa na prvu sedežnicu za Arabbu i zatim gondola do Porta Vescova – so far so good. I onda drndanje. One dvije stare i spore dvosedežnice bez kojih se ne može do Marmolade su strašno usko grlo – k tome ona druga je još gola plastika ledena. Jbm, to nisam očekival i moram priznati da sam bil vrlo neugodno šokiran. To moraju pod hitno mijenjati.
U prvom navratu sam na kabini čekao oko 20-25 min, ukupno od parkinga auta do vrha okrugla 2 sata. Po dolasku na Marmoladu – nabili se oblaci prema „jadranskoj“ strani – i djeluju kao more. Spuštanje dolje - i mogu kazati staza čista perverzija. Netko je ovdje rekao da mu kao nije ništa posebno – pa sam očekivao cesticu…spominjala se gomila pijanih Rusa pa sam očekival gužvu i mučenje….a kad ono, široka predivna osunčana staza (na -12C), bez previše ljudi, taman idealnog nagiba za tako veliku kilometražu – meni se jako dopala tako da sam morao ići još jednom gore, a to sam „platio“ čekanjem od oko 45min na donjoj kabini te na kraju bio nagrađen na vidikovcu kristalno čistim nebom 360 stupnjeva ukrug – a to vrijedi i puno više od malo cupkanja u redu. Impresivno i neopisivo. Napravil na desetke fotki, i svaku bih najrađe obrisal čim sam ju snimil jer toliko slabo prenese tu ljepotu, ma ni 50% doživljaja uživo se ne može dobiti. Naprosto treba doći.

Posljednje zavoje zimovanja vukel sam po Arabbi koju sam na kraju u najmanjem dijelu obišel. Uputa je bila Fodoma – pa sam krenul na nju – bila je jako izlizana, kao niti jedna staza cijeli tjedan, a uz priličnu strminu sa rubnicima „starim“ nekih 8 dana skijanja nije više bilo baš lako. Još sam nekoliko staza potegel – par puta onu crnu 21 i poneku crvenu - dojam je da je dio sa Porta Vescova najuništeniji od svih koje sam prošel – takve gromade od hupsera nije bilo nigdje kao na onoj prvoj strmini ispod kabinske žičare

Zaključak:

Panorame – velebajnernDostupnost i povezanost tolikih ski centara – izvrsnarnStaze – konfiguracijski i duljinom za svačiji ukus, pripremljene savršenornInfrastruktura – ima mogućnosti napretka na pojedinim mjestima, ali generalno na izrazito visokom nivou

Ono što me impresioniralo je činjenica da izuzev kod one stijene na Olympia Schussu u Cortini cijeli tjedan apsolutno nigdje nisam naišao na ledenu plohu, čak niti na beton. Koliki je utjecaj sredine ožujka, a koliko samog načina pripreme staze (kroz noć i jutro je ipak bilo na -5C), ne znam točno, ali znam da mi na talijanskim pistama puno ljepše „zvuči“ taj snijeg pod nogama. rnZamjerka mi je da staze nisu uvijek baš najjasnije označene i putokazi su mi ponekad konfuzni.rnRusa nigdje, dominiraju Švabi, Nizozemci, Britanci, Talijani i poneki Čehi. rnTko me god upital za dojmove – same preporuke sam im dal i govoril neka štede da druge godine dožive DolomiternJa ću sigurno biti njihov amabasador

E da, za kraj, kako su ljudi meni tamo neobični – prvi jezik im neki njihov retoromanski (meni zvuči k'o rumunjski), onda njemački i tek kao treći jezik je talijanski – tako su im trojezične i table na ulazu u mjesta, a turiste uglavnom pozdravljaju na njemačkom. Ko da sami ne znaju tko su i kaj su u tom Alto Adige. Arabba i posebno Cortina koji spadaju u Veneto su već posve druga priča.

P.S. zahvaljujem ekipi odavde na smjernicama – Skimanu koji tolko hvali Dolomite stalno da me „natjeral“ tamo, mhadu za Lagazuoi, dragdaru za Dantercepies, Valon, Sasslong i Fodomarn

između sebe pričaju ladinski...ostalo si više nego lijepo napisao sam....to je to....ima nas..može se...

hvala tebi na super tekstu, procitao sam ga u cijelosti :)

slazem se sa 90% svega, kao da sam ja pisao. Tih 10% razlike je samo neki osobni touch :), reda radi...

Spominjuci Piz Boe, da li si potegao jos prema gore na Valon?

i meni se vise svidja snijeg u italiji, iako, sada jest veliki utjecaj imala cinjenica da ima puno snijega i da je toplije, zato nema bas betona , ali ima hupsera. slazem se sa tvojom identifikacijom gdje su najveci :) a ima jos 2-3 takve lokacije, ali valjda nisi bio na njima u zadnjem dijelu dana....no ta je mozda zaista top

u 12. i 1. mjesecu, kada ima manje snijega i manje sunca, ipak ima tvrdog betona i u AB.
Ali zato se zna kada znalci idu , u veljaci i ozujku :)

eto, slijedeci put napravi krug, ali si uzmi cijeli dan i svrljaj cik-cak...

Naravno da sam potegnul do vrha Vallona, mislim, pa kak bi to bilo početi skijati stazu na pola staze

poučen iskustvom posljednjih nekoliko godina, više uopće niti ne gledam tjedna zimovanja prije 15. veljače...u siječnju se može neki vikend ubaciti i ove bliže destinacije po jedan dan, a ono pravo slijedi krajem veljače i prva polovica ožujka

e da, sjetil sam se još dvije stvari koje me ugodno iznenadile:
1.) jako malo boardera, krajnje nesrazmjerno malo u odnosu na druga skijališta

2.) koliko ljudi u Val Gardeni vozi Elanke toliko ih nema u cijeloj Sloveniji sve zajedno - valjda imaju tamo neki rent sa njihovom opremom ili baš tvornički dućan jer sam primjetil i reklame po skijalištu, vrlo iznenađujuće

što se tiče skija Elan i Slovenca....odkada više nije naš (malo je pa malo nije) na firmu nismo više vezani....i preskup je brate, preskup.....i iz principa ga neču više voziti.....800 eura za skiju? ma marš, jel od zlata???...vozite je onda Elanovci sami....toliko, morao sam....

nije vise vas? ciji je Elan?

pa svaka ozbiljna skija pocne sa 800-1000 ojra, ali naravno to nitko normalan ne kupuje, ali onda bude skonto pa je kupis za 500-600.

istina, nisam vidio da elan daje takve skonte , jel u tome problem ?